Presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju IT-06-90 donesena 15. travnja 2011. možda je utemeljena na činjenicama i pravu, a možda i nije. Zasad je nedvojbeno samo da ima 1378 stranica i da su državni vrh, politička elita i mnogi komentatori ispali komični kada su o njoj zauzeli kategoričan stav iako je u roku od nekoliko sati nisu mogli stići pročitati. Većina tih stavova fanatično je isključiva, upadljivo slična, ako ne i identična, što u komediju o nepročitanoj presudi unosi tragičan zaplet. Jedinstvenost i uniformiranost stavova u javnom i medijskom prostoru pogubna je za demokraciju. Svaka politika koja nije utemeljena na argumentiranoj raspravi lišena je smisla, osim što je lišena legitimiteta. Demokracija je vladavina razuma, argumenata i nepregledne, nepredvidive, svakovrsne raznolikosti, za razliku od fašizma koji je vladavina histerične i jednolične većine.

Protuhrvatske strahote koje navodno sadrži presuda IT-06-90puke su izmišljotine kojima se zagađuje medijski prostor. Presudom se samo utvrđuje da je jedan Tuđmanov pothvat bio zločinački i da su dva visoka državna službenika kriva zato što su postupala u skladu s tim pothvatom. To ne stoji ni u kakvoj vezi sa smislom i postojanjem hrvatske države i čistom savješću hrvatskih građana, kao što na savršeno podjednak način s državom i građanima ni u kakvoj vezi ne stoji ni udruženi zločinački pothvat nekih javnih službenika koji su zbog korupcije završili u zatvoru.

Presuda IT-06-90 ne samo da ne dovodi u pitanje hrvatsku državu, nego afirmira smisao njenog postojanja kao ustanove koja štiti građanske slobode i prava. Ne postoji i ne može postojati nešto toliko državotvorno kao što je kazneni progon onih koji zlorabe ili zanemaruju tu temeljnu dužnost i svrhu države.

Postoje režimi koji ne mogu ili ne žele pojmiti da se istinska državotvornost temelji isključivo na zakonitosti, demokraciji i svetosti svakog pojedinačnog ljudskog života. Država se ne može temeljiti na nacionalizmu koji i nije državotvorna ideologija, nego mentalno stanje koje je za državu fatalno pored ostalog i zato što je mentalna stanja nemoguće artikulirati u suvislu politiku. Ipak, država koju je takav režim unesrećio i osramotio uvijek ima prigodu da upravo na njegovoj negaciji gradi bolje, demokratsko i civilizirano društvo. Ta negacija nije i negacija države, njenog postojanja i njenog legitimiteta. Naprotiv. Svečano odricanje od nedemokratskog i nacionalističkog režima elementarni je preduvjet državnog opstanka. 

Pravo i dužnost Republike Hrvatske da na čitavom svojem teritoriju uspostavi ustavni poredak, pravnu državu, zakonitost i vladavinu prava, odnosno demokraciju i slobodu za sve svoje građane savršeno su nesporni. To pravo i tu dužnost ne može dovesti u pitanje nijedna presuda, zasigurno ne presuda IT-06-90, koja ne samo da ih ne dovodi u pitanje, nego ih afirmira na ponajbolji mogući način.

Temeljni preduvjet za ispunjenje tih državnih prava i dužnosti - što je u hrvatskom slučaju iz 1995. uspostava ustavnog poretka na okupiranom teritoriju (ako treba, a trebalo je, i vojnom akcijom) – bila je prethodna uspostava ustavnog poretka, vladavine prava, demokracije, slobode medija i slobodnog tržišta na neokupiranom teritoriju. Umjesto toga, Tuđmanov režim je na neokupiranom području uspostavio autoritarni nedemokratski režim i besadržajno, dekorativno višestranačje. Uništeno je pravosuđe, uspostavljeni su pravna nesigurnost i bezakonje, privreda je predana lošim gospodarima kakvi su država i politički pouzdani feudalci, kulturni život je provincijaliziran, mediji su umjesto demokratske kulture širili kič i mržnju, a svaka potencijalna kritika takvog stanja gušena je domoljubljem kao provjerenom moralnom i intelektualnom anestezijom.

Režim koji je vodio takvu politiku nije ni htio ni mogao jednu prijeko potrebnu i legitimnu vojnu akciju provesti drugačije no što je provodio sve svoje druge pothvate. Ako je i na neokupiranom teritoriju nudio domoljubnu hipnozu umjesto zaštite ljudskih prava, tada ni akciju oslobađanja okupiranih područja nije mogao provesti drugačije nego bezakonjem i mržnjom. Ipak, operacija Oluja bila je toliko opravdana i legitimna da je nije uspio kompromitirati čak ni doktor Franjo Tuđman. On i njegov režim su, po tko zna koji put, kompromitirali sebe same, nikog drugog i ništa drugo. U svakom slučaju, propustili su veličanstvenu povijesnu prigodu da se jedno legitimno oslobađanje provede i na legitiman način, dakle da se svim hrvatskim građanima zatečenim na okupiranom teritoriju iskreno i učinkovito zajamče ljudska prava. Da je tako postupio i da je žalio za odbjeglim građanima, umjesto što je likovao, Tuđman bi osim vojne postigao epohalnu moralnu pobjedu.

Zašto hrvatska vladajuća elita – jedina na svijetu, ne računajući srpske nacionaliste – hrvatsku državu i hrvatske građane identificira s jednim nedemokratskim režimom? Zašto to čini povodom presude koja se takvim identifikacijama uopće ne bavi? Zašto potkopava legitimitet oslobađanja državnog teritorija stvaranjem konfuzije između tog oslobađanja i pogrešnog načina na koji je provedeno?

Zašto se uporno ponavlja nesporna i općepoznata činjenica da je Hrvatska bila žrtva agresije? Položaj žrtve ne oslobađa nikog od političke, pravne i moralne odgovornosti. Naprotiv, taj položaj višestruko obvezuje. Tek odricanjem od svega lošeg što je počinila u svojoj obrani, žrtva postiže – toliko željenu – neupitnost. Ako postupa drugačije, prijeti joj opasnost da će biti izjednačena s agresorom, dakle prijeti joj upravo ono čega se najviše užasava.

Zašto vladajuća elita ukazuje na nesrazmjer kažnjavanja počinitelja iz Hrvatske u odnosu na one iz Srbije? Pa upravo bi hrvatski nacionalisti – koji toliko inzistiraju na superiornosti Hrvatske nad Srbijom – trebali biti zadovoljni što je Hrvatska u prigodi da kažnjavanjem ratnih zločina počinjenih na hrvatskoj strani potvrdi tu superiornost, dok Srbija tone u moralno blato jer svoje zločince proglašava herojima.

Zašto je vladajuća elita nesposobna prepoznati domoljubni i nacionalni interes u odricanju od svakoga tko je legitimno oslobađanje državnog teritorija unakazio nacionalizmom ili bilo kakvim kriminalnim postupcima i motivima? Zašto bezočno laže da presuda IT-06-90 osporava legitimitet Oluje kada ga ta presuda spašava upravo tako što u pitanje dovodi samo način na koji je Oluja provedena? Čemu licemjerno proklinjanje brijunskih transkripata kada je i bez njih bilo bjelodano da je Tuđmanov režim histerično netrpeljiv prema određenim etničkim skupinama? Zašto se uporno brani režim koji je svojim građanima oteo nadu u slobodu, demokraciju i blagostanje i pokušao vlastitu – oh, tako voljenu – domovinu osramotiti bezakonjem, etničkim bunilom, pljačkom i korupcijom? Kada vladajuća elita priznaje da je u obrambenom ratu bilo ekscesa koje treba procesuirati, zašto joj je tako teško priznati da je i Tuđmanov režim bio jedan monumentalni eksces koji je iza uvredljivo lažnog zaklinjanja u domoljublje i demokraciju nevješto skrivao šovinističke opsesije i vlastoljubivu pohlepu?

Ako hrvatska vladajuća elita drži da su Tuđmanovi mangupi u njenim redovima i njihovo tragično nasljeđe vrijedni odricanja od moderne i civilizirane države u kojoj će građani biti slobodni, a počinitelji kaznenih djela prezreni i kažnjeni, samo će potvrditi da je presuda IT-06-90 utemeljena na činjenicama i da zločinački pothvat protiv demokracije i blagostanja traje još uvijek. No ni taj pothvat neće kompromitirati Hrvatsku niti operaciju Oluja, jer njen se legitimitet temelji na likvidaciji četništva i srpskog nacionalizma u Hrvatskoj, kao što će se legitimitet jedne nove demokratske Hrvatske temeljiti na likvidaciji hrvatskog nacionalizma i njegovih obmana. To je preduvjet da se na čitavom hrvatskom državnom teritoriju konačno uspostavi ustavni poredak utemeljen na zakonitosti, demokraciji, slobodnom tržištu i vladavini razuma.