Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Zagreb ne smije stati

Neka Horvatinčić odgovara za ono što je bilo nezakonito, neka Bandić objasni (ako može) sva odlaganja i rasipanja u izgradnji Muzeja za suvremenu umjetnost, neka Bozanić preispita svoje postupke u sukobu između dobre vijesti i svjetovnog razmetanja, ali Zagreb ne smije stati, privatna ulaganja ne smiju prestati, a hrabrost za promjene iščeznuti bez traga. I neka se uz H&M nađe prostor pokraj ulaza na kojem će biti dostojno obilježeno mjesto gdje se rodio Vladimir Vidrić

Hrvatska se sve više grči u nemilosrdnom izvrtanju vlastite utrobe, u čemu i zvani i nezvani na sve strane razvlače njezina pokidana i okrvavljena crijeva, pa i ono što bi inače trebalo obradovati svaku zdravu zajednicu u Hrvatskoj se pretvara u nove izvore pobuna, nezadovoljstva i ogorčenja. Tako su i tri nove mega-građevine (Muzej suvremene umjetnosti, sjedište Biskupske konferencije te obnova Varšavske i Cvjetnog trga) beskonačno osporavane zbog neobjašnjivih zakašnjenja, previsokih cijena i tehnoloških propusta, nedopustivog rasipništva i ispraznog luksuza, a najglasnije i najmasovnije napadane zbog dvojbene zloporabe javnog prostora u mutnom izdanju javno-privatnog partnerstva, bez obzira na sve ono dobro, lijepo i korisno što su sve tri građevine donijele suvremenoj arhitekturi, urbanom i kulturnom, civilizacijskom i poduzetničkom razvitku ovoga uzburkanog grada, koji će već sutra postati jednim od glavnih gradova Europske unije.

Zagreb kao buduća europska metropola, a sve provincijalnija balkanska krčma, u raspadu svakog zajedništva, gdje svaka priča počinje od početka, a svaki hrabriji pokušaj propada u nesmiljenom odbacivanju polupismenih kritičara. Nije Zagreb jedini grad, a Hrvatska jedina tranzicijska zemlja u kojoj se obnavljaju stalni sukobi oko privatnog i javnog partnerstva, slobode poduzetništva i zaštite javnih dobara, urbane obnove i prava na raspolaganje vlastitim novcem, ali se čini da će Zagreb – ukoliko se nastavi ova svakodnevna groznica – postati jedini glavni grad Europske unije koji će u općem osporavanju prava na slobodniji razvoj, nesputano poduzetništvo i novu urbanu slobodu, prokockati i neke od svojih dosadašnjih nedvojbenih prednosti.

Zagreb je ipak uredio i parkove (Bundek), a ne samo šoping centre, zagrebačka prekosavska naselja nisu toliko beznadno loša, ružna i neljudska, kao većina soc-predgrađa u mnogim od najvećih gradova onih deset zemalja koje su se još 2004. pridružile EU, uz Zagreb ne niču novi slamovi, kao što se to događa uz rubove gradova nekih najrazvijenijih zemalja, a u Zagrebu čak ni pogubna dezindustrijalizacija nije ostavila bezbrojne depresivne ruševine nekadašnjih industrijskih giganata u samom središtu grada. Kao glavni grad Hrvatske, Zagreb ostaje omiljeno odredište stranih diplomata, kao primjer ulickanog grada po srednjoeuropskoj ljudskoj mjeri, grad bogate kulture i vrlo dostupnog i privlačnog, i bližeg i daljnjeg, susjedstva.

Praški 'Ginger & Fred'
Zagreb nikada nije osvojio Savu, kao što je Budimpešta osvojila Dunav, povijesni Zagreb ostaje beznadno prepolovljen željezničkom prugom, a novi dio grada još vapi za kulturnom obnovom, dok tek treba vidjeti hoće li se poslije pobune u Varšavskoj bilo tko odlučiti na novu arhitekturu, smjele infrastrukturne preinake i neizbježne interpolacije, bar kao Prag, u kojem je Ginger i Fred, zgrada koja pleše, a djelo je hrvatskih arhitekta, postala jednako znamenita kao i palače iz vremena 'zlatnog grada', dok je čak i Beč između Opere i glasovitog hotela Sacher izgradio podzemnu garažu, kako bi se taj monumentalni dio grada oslobodio nepreglednih gužvi, a ne dodatno napunio automobilima. Za razliku od većine tranzicijskih gradova, koji su se zakitili članstvom u EU, a kojima još nedostaju i stanovi i poslovni prostor, Zagreb je u izgradnji prekobrojnih i preskupih kvadrata bio ispred svoga vremena, a u primjeni moderne pameti još daleko zaostaje za Ljubljanom, koja je i u promicanju privatno-javnog partnerstva, gospodarenju prostorom i urbanoj obnovi postala predvodnica u novom izdanju Europske unije.

Zagreb nema veličinu, povijest, bogatstvo i ponos Budimpešte, Praga ili Varšave, nije lijep kao Tallinn, a eksplozivan poput Bukurešta, ali ima ugledno mjesto u ovoj lijepoj, ugodnoj i raznovrsnoj Europi, pa, za razliku od mnogih drugih novih metropola, niti danas sve ne mora početi iznova, ali ipak mora trčati za neizbježnim promjenama kako bi u budućnosti sačuvao mjesto koje je zaslužio. I Zagreb mora biti grad koji ne stari, a ipak stalno raste, kako se to hvali Sofija u svom dobro odabranom sloganu, a ne grad zabačene budućnosti, koji se sve više rastače u neprestanim ideološkim raskolima (strah od Crkve i novca), između iluzije o nedodirljivosti zatečenog i straha od neispitanog, danas oko Cvjetnog trga, a nekada, i gotovo uvijek, oko svih novih građevina, trgova i ulica, od prosvjeda što se HNK gradi usred polja kukuruza do političkih osporavanja svega što je pokretao Izidor Kršnjavi, koji se svojedobno priključio mađaronskoj stranci, ali je bio utemeljiteljem i pokretačem gotovo svega onoga (muzeji, bolnice, umjetnička društva, galerijske zbirke, tiskanje udžbenika) što je u ono vrijeme Zagreb konačno učinilo velikim hrvatskim i europskim gradom.

Cvjetno uoči otvorenja
U ovim su današnjim sukobima izrasle neke nove nevladine udruge i pokreti, koji u ime procvata civilnog društva zagovaraju militantni puritanizam kao jedini mogući zastupnici istine i pravde, dok i pristup EU postaje sve osporavaniji cilj, kao da će samo Hrvatska biti jedina i neizbježna žrtva onoga što je unaprijedilo i pomoglo svima drugima. Nikada nije bilo gore, a nikada nije bilo teže pokrenuti bilo što novo, pa bankrot ove vrsti vlasti najočitije dokazuje opće beznađe, nepovjerenje i ojađenost. Hrvatska se zatvara u iskrvavljenu ljušturu, pa se ponovno za sve okrivljuju stranci, a dnevna politika lebdi u zrakopraznom prostoru, između onoga što je proglašeno temeljnim ciljevima (oporavak gospodarstva, pristup EU) i onoga što postaje sve bljutavija predizborna igra u kojoj više nema mjesta niti za opće dobro, a niti za poštivanje Ustava i zakona, dok se i u Zagrebu bitka za drugačiji grad često svodi samo na borbu – za drugog gradonačelnika.

Hrvatska treba kritičke nevladine udruge, koja će nadzirati javna ulaganja, braniti javni prostor i čuvati opće dobro, ali ne i nove križare, u čudnom savezu studenata bez budućnosti i rentijera bez obveza, koji bi rušili i ono što je već sagrađeno uz velike muke, a u samo desetak dana ipak postalo svojevrsno javno dobro u beskonačnim hodočašćima zadovoljnih građana. Trgovina je trgovina, profit je profit, ali je Cvjetni trg ipak dobio nove ulaze i izlaze, koridore i balkone, izloge i sastajališta, a prestao je biti samo privatna kavana, u kojoj su bezbrojni stolovi i stolice zaposjeli otvoreni javni prostor u korist podjednako dvojbene ugostiteljske privatne pljačke. Neka Horvatinčić odgovara za ono što je bilo nezakonito, neka Bandić objasni (ako može) sva odlaganja i rasipanja u izgradnji Muzeja za suvremenu umjetnost, neka Bozanić preispita svoje postupke u sukobu između dobre vijesti i svjetovnog razmetanja, ali Zagreb ne smije stati, privatna ulaganja ne smiju prestati, a hrabrost za promjene iščeznuti bez traga. I neka se uz H&M nađe prostor pokraj ulaza na kojem će biti dostojno obilježeno mjesto gdje se rodio Vladimir Vidrić, bez obzira što je iščezla neugledna zgrada koju je odavna pregazilo vrijeme. Dobri su pjesnici uvijek okrenuti budućnosti, a loši suvremenici vjeruju samo onome što je bilo.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još