Komentatori KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Sunovrat hrvatskih političkih stranaka

Dakle, tu više nema šale. Sve ankete, uključujući posljednju koju je naručila Hrvatska televizija, pokazuju da se HDZ strmoglavio niz stube podrške u javnosti niže nego ikada (niti sedam posto), a da je na put prema dolje krenuo poslije duljeg vremena i SDP (šesnaestak posto)

Dobro, u vjerojatnost da se takav rezultat ponovi i na izborima vrlo je zdravo sumnjati, pogotovo u slučaju HDZ-a. Njegove pristaše u pravilu ne mijenjaju stranku, nego kada se razočaraju u svoju ostaju kod kuće, a to da čak dvije trećine njih, ili i više, ne izađu na birališta, kako po ovim anketama ispada, moglo bi se dogoditi samo ako bi padale sjekire, ili nešto gore.

Pa ipak, ne bih da sjedim u središnjici HDZ-a, pa ni onoj SDP-a, na ovo odmahnuo rukom. Ankete vjerojatno griješe u postocima, ali sigurno ne i u trendu, a on je sada takav da je jasno da se dvije stranke natječu ne u tome koja je popularnija, nego koja je manje nepopularna, ili i omražena (isto vrijedi i za rezultate Kosorove i Milanovića). Anketne brojke to pokazuju rijetkom, stvarno rijetkom nemilosrdnošću. I da se HDZ i SDP sada nekim čudom udruže, ne bi pobijedili na izborima, i to ne zato što je netko treći silno ojačao, drugdje vlada još veći jad i čemer, nego zato što se pojavila nikada veća armija neopredijeljenih birača.

Ima ih čak blizu šezdeset posto, što znači da tu maršira skoro tri puta više rezigniranih i nepredvidivih prelivoda nego što su ih uza svu stranačku mašineriju uspjele mobilizirati dvije vodeće stranke. Otkud tolika gomila onih koji ne znaju koga zaokružiti na biralištima i hoće li se tamo uopće pojaviti, to se prilično jasno vidi. Upada, naime, u oči da se njihov broj vrlo približio onima koji su podržali fejsbuk demonstracije, koje su ožežale vodeće stranke i desnice i ljevice (sedamdeset posto). A to sugerira da se u usporenoj kemiji hrvatskog političkog života iznenada, ali očekivano pojavio neki novi, dosad nepoznat i vrlo dinamičan aditiv.

Vidi se to i po uzbuđenim reagiranjima nekih vodećih liberalnih novinskih komentatora, koji su ovih sedamdeset posto uzeli kao povod da se osove na stražnje noge i počnu braniti ugaone kamenove višestranačke parlamentarne demokracije. Kao, ništa bolje nije izumljeno od sistema više stranaka koje se izmjenjuju na vlasti, a istodobno jedna drugu kontroliraju da ta vlast ne bi ogrezla u samovolju i korupciju. Ma, krasno! Jedini problem s ovim nadahnutim opisom je što se on ni u čemu ne poklapa s hrvatskom stvarnošću, jer se ta stvarnost očito drsko otela očekivanjima i propagandnim najavama kako bi trebala izgledati. Pljunuvši u lice tim očekivanjima, ona danas, najkraće opisano, izgleda ovako.

Unutarstranačka demokracija ispod razine Saveza komunista

Političke stranke su glavno i jedino na što se sveo politički život u Hrvatskoj. Toliko su glavne da su si dozvolile da se naočigled javnosti organiziraju u poluvojničke ustanove, čija je unutrašnja demokracija čak ispod one koja je u posljednjem razdoblju postojala u Savezu komunista (tada se ondje sasvim uhodao izbor između više kandidata, što sada postoji samo u SDP-u, ali je i tu uvedeno tek nepunih dva desetljeća poslije). A što stvarnost kaže o spomenutoj kontroli vlasti od opozicije? Još ljepše stvari! Ta kontrola je toliko savršena da je stranka koja sada vlada 'otuđmanila' u prva dva mandata sve što je obuhvaćeno privatizacijom, a u posljednja dva i sve što je ostalo u vlasništvu države, a da opozicija ni na prvo ni na drugo nije pravo pisnula.

Dobro, možda se može reći da se neko piskutanje čulo, i još se čuje, ali od toga nije bilo baš nikakve praktične koristi, a to mu dođe na isto. Naprosto, kontrole vlasti nema, i to, da odmah raščistimo, krivicom i kontroliranoga i kontrolora. To se lijepo vidjelo kada je grupa zagrebačkih sveučilišnih profesora na čelu s Ivanom Prpićem prije više godina predložila zakon kojim bi se uveo vanjski demokratski nadzor nad ustrojstvom, financijama itd. političkih stranaka. To su s gnušanjem odbacili i HDZ i SDP. Tako su vodeće političke stranke same sebe s fotografskom preciznošću opisale kao arhaične pretpolitičke organizacije koje ništa ne doprinose demokratizaciji društva, nego se ona eventualno može dogoditi samo unatoč njima.

Kritika stranaka - ispod svake kritike

Pa ipak, prava kritika stranaka u nas jedva da postoji. Tek u najnovije vrijeme to su učinili fejsbukovci, spaljujući zastave više njih i uvodeći u upotrebu pojam 'direktne demokracije'. Ideja jest inspirativna, ali i kontroverzna, jer pozivanje na primjer vrlo učestalih referenduma u Švicarskoj odmah priziva u sjećanje da je na jednom takvom izglasana zabrana gradnje džamija. A nemojte biti ni najmanje sigurni da i u nas nema zvekana koji bi na taj način riješili pitanje pravoslavnih crkava, minareta ili sinagoga. Referendum, dakle, nije nekakva alkemijska formula za savršenu demokraciju, ali vjerojatno jest jedan od boljih načina da se onih 60 posto neopredijeljenih građana vrati u političku utakmicu iz koje su sami sebe isključili.

Drugu kritiku izrekao je Željko Rohatinski, čiji rejting u ovim anketama stoji nebeski visoko, izjavljujući da 'rastuće uvjerenje da pojedinac može izvesti zemlju iz krize zapravo predstavlja jasno upozorenje političkim strankama'. Guverner je rekao to nakon što se sam odrekao ambicija da bude taj spasitelj, pa zvuči još sugestivnije i jače, iako ne toliko jako i sugestivno da otkrije cijelu istinu. Cijela je, naime, istina da ni Rohatinski zbilja ne bi bio dobar premijer jer je na tom mjestu sada potreban čovjek koji uravnotežuje sve interese u društvu. A on je ipak primarno čovjek krupnog kapitala, što već pokrivaju HDZ i SDP, i to i jest jedan od glavnih razloga zašto su se te dvije stranke pretvorile u tusto i samodovoljno ruglo koje upravo gledamo.

Treća kritika političkih stranaka dokotrljala se uz grmljavinu s Kaptola. Glas Koncila je, nakon kratkog zatišja u vrijeme najvećih fejsbuk demonstracija, ponovo stavio na nišan HDZ, tvrdeći da su sve naše političke stranke ispale iz komunističkog kalupa. Ovo, naravno, nije jako inteligentna kritika. Ako u Glasu Koncila stvarno tako misle, imaju jednostavno rješenje, neka nagovore šefove na Kaptolu da smjesta odu u Centralni komitet HDZ-a i vrate sva materijalna blaga koja su namlatili u četiri mandata na vlasti ove stranke. Jasno, neće se dogoditi ni prvo ni drugo, ali bi zato bilo nasušno nešto treće.

Napokon otvoriti raspravu kako naše političke stranke uopće i mogu biti bolje kada su za partnera, neke i glavnoga, odabrale jednu od najnazadnijih i najšovinističkijih crkava u Europi. Ta crkva već se dva desetljeća uspješno trudi da Hrvatskoj pribavi dovoljno unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, sve odreda antihrvatskih zaplotnjaka dakako, da bismo živjeli u praktički permanentnom opsadnom stanju. Naravno, za taj maloumni scenarij trebale su joj političke stranke kojima, kao i njoj, to treba kao paravan za vlastitu samoživost i zagledanost samo u svoj pupak. I, ne boj se, lako ih je našla.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još