Pretpostavka da će se Vlada suzdržati od svojih poslovičnih ispada pod dojmom prosvjeda i pregovora s Europskom unijom pokazala se neosnovanom i naivnom. Vijest o Zakonu o zabrani i sprečavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti u prvi mah se doimala kao greška, možda i izmišljotina, ali ne postoji novinar s tako bolesnom maštom koji bi mogao smisliti takav spin. Postoji samo takva vlada koja je nacrt spomenutog zakona doista predala Saboru na daljnji postupak. Činjenica da je i u izbornoj godini spremna vrijeđati – već dovoljno uvrijeđenu – javnost svojim dosjetkama svjedoči da je ošamućena od vlastite nesposobnosti, štoviše da u toj nesposobnosti blaženo i samodopadno uživa.

Vlada, dakle, drži da građanin građaninu smije pomagati u kućanskim i sličnim poslovima samo pod uvjetom da su u srodstvu zaključno do četvrtog stupnja srodništva ili da su susjedi koji nisu udaljeni više od pet stotina metara. U odgovarajućem postupku građani se, znači, mogu osloboditi optužbe za nedozvoljene radnje ako nadležnom tijelu dokažu srodstvo, što u pojedinim slučajevima znači podnošenje nekoliko izvadaka iz matice rođenih ili dokaze o prebivalištu i nalaz geodetskog vještaka o udaljenosti između inkriminiranih adresa.

Tako će se nadoknaditi izgubljene milijarde fiskalnih prihoda jer će se konačno početi plaćati porez na branje grožđa, zamjenu svjećica na automobilu, cijepanje drva, zabijanje čavala, pomaganje pri selidbi i slične subverzivne djelatnosti koje su se otele svakoj kontroli. Pomahnitali podanici bili su toliko drski i samovoljni da su htjeli nastaviti sa svojim slobodnim i normalnim svakodnevnim životom, pomagati si i popiti pritom kavu ili pivo, kako to već biva kada ljudi, po starom i lijepom običaju, jedni drugima čine uslugu.

Jasno, ni ljubavnik ljubavnici više ne bi bio u prilici džentlmenski zamijeniti osigurač ili žarulju ukoliko njihova romansa traje kraće od tri godine i ako nisu pazili pa im se omaklo dijete. Vjerojatno nesretnici neće smjeti popiti ni čašu šampanjca ukoliko netko od njih nema registriranu ugostiteljsku djelatnost.

Ono najstrašnije je da čitava ideja uopće nije smiješna.

Prvo, taj zakon ne zadovoljava jedan od temeljnih kriterija pravne norme, a to su primjenjivost i mogućnost kontrole te primjene. U nekoj noćnoj mori, taj bi zakon hipotetski i bio primjenjiv, ali samo kada bi se u tu svrhu angažirao golem inspekcijski i policijski aparat i još veća doušnička mreža. Demokratske zemlje jednostavno ne raspolažu – i ne žele raspolagati – takvim Gestapom, a represivni aparat ove, navodno demokratske, zemlje već je dovoljno opterećen obavljanjem redovnih dužnosti, da ne spominjemo epsku borbu protiv korupcije.

Drugo, tvrdi se da će se tako suzbiti siva ekonomija koja je, kako kaže nadležni Vladin službenik, 'ključni problem naše ekonomije'. Zanimljivo. Šteta što svi znamo da nije pokušavao biti duhovit. Prije svega, 'ključni problem naše ekonomije' nije nitko drugi nego Vlada koja ekonomiju doslovno slama svojim fiskalnim i drugim propisima. Kada god raste fiskalni i pravni pritisak države – raste i siva ekonomija. Ljudi se povlače i bježe od registriranih djelatnosti u nuždi, u želji da zarade nešto i za sebe, jer čak i velikodušni domoljubi – koji su katkad skloni državi poklanjati život i zdravlje – drže da je besmisleno raditi samo zato da bi se plaćao porez. Ako je politička elita bila toliko neodgovorna da stvori nenadoknadiv proračunski deficit i ako je toliko vlastoljubiva da od takve politike ne odustaje, bilo bi od nje u najmanju ruku pristojno da tolerira sivu ekonomiju jer time se ublažava socijalna napetost i nekom nesretniku otvara prilika da zaradi sto kuna tako što će građaninu – koji mu nije u srodstvu i živi na 600 metara udaljenosti – pomoći u selidbi ili cijepanju drva. Siva ekonomija nepogrešiv je pokazatelj idiotske ekonomske politike i jasna poruka da su privredni i fiskalni propisi prešli svaku podnošljivu granicu. Ne posežu ljudi za sivom ekonomijom da bi prevarili državu – iako je to sasvim legitiman oblik građanske neposlušnosti – nego zato da ne bi bili gladni.

Samo bahata, kratkovidna i alarmantno neinteligentna vlada poseže za represijom u borbi protiv sive ekonomije.

Bahata, cinična i inteligentna vlada reći će:

– Aha, siva ekonomija je u porastu, čini se da smo stoku ipak prejako pritisnuli, trenutak je da malo popustimo.

Demokratska, prisebna i prosječno inteligentna vlada donijet će takve propise koji će i one što posluju u sivoj zoni stimulirati da registriraju svoju djelatnost. Odgovorna vlada ponaša se tako da građani plaćanje poreza ne doživljavaju kao bacanje novca nego kao razumnu cijenu za kvalitetno isporučene usluge, odnosno kvalitetnu demokraciju.

Netko će reći da su se 'sivi obrtnici' dosjetili da prevare inspektore tako što se predstavljaju kao rođaci ili susjedi svojih klijenata, a lukava vlada prozrela je tu veleizdajničku zavjeru i stala joj na kraj. Prohibicija alkohola koja je bila na snazi u Sjedinjenim Državama od 1920. do 1933. klasičan je dokaz da sivu ekonomiju ne generiraju neposlušni građani nego zakonodavni kretenizam. Temeljni problem prohibicije nije bio u tome što su se građani dovijali kako da dođu do alkohola, nego u tome što je država posegnula za njegovom zabranom, što je i glupo samo po sebi i pravno neprovedivo. I štetno: od prohibicije su koristi imali samo kriminalci.

Treće i najvažnije. Zakon o zabrani i sprečavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti je brutalna i totalitarna invazija na privatnost, agresija na onaj važan dio naših života gdje vlade, države, ekonomska i svaka druga politika nemaju pravo pristupa. Pred zidom kojim je privatna sfera odijeljena od javne svaka vlada i svaka država dužne su stati s dubokim strahopoštovanjem, štoviše jedina razumna i moralna svrha postojanja države jest da diskretno štiti i taj zid i privatnost svojih građana, da donosi takve propise i vodi takvu politiku zbog koje građani neće ni doći u priliku razmišljati o državi, a kamoli poduzimati korake da bi od nje obranili svoj život, svoju sudbinu i svoju privatnost. Čak i kada bi taj zakon bio jedini spas za nacionalnu ekonomiju, pa čak i kada bi zajamčio blagostanje, bio bi monstruozan, jer život bez privatnosti ni u blagostanju nema smisla. Život je, naime, privatnost. On se i ne zbiva nigdje drugdje nego u privatnosti. Sve drugo nije važno. Državu se ne tiče i ne smije se ticati – i neka se ne usudi pomisliti da bi je se ikada i pod bilo kojim uvjetima moglo ticati – tko je kome susjed, prijatelj, rođak, ljubavnik i što susjedi, prijatelji, rođaci i ljubavnici rade kada im se pokvari bojler ili kada premještaju ormar. Ako je cijena zaštite privatnosti stvaranje prilike u kojoj bi lukavi neregistrirani obrtnik mogao prevariti državu, ta je cijena doista zanemariva. Bolje je da država bude prevarena nego da građaninu ugrožava svakodnevicu. Oni koji misle da je privatni život nešto što zaslužuje biti žrtvovano zbog državnih ciljeva i državne politike odavno su na odgovarajući način klasificirani u političkoj teoriji i povijesti.

Temeljni problem prijedloga Zakona o zabrani i sprečavanju nije u njegovoj skandaloznosti i – ne zaboravimo – gruboj povredi Ustava i temeljnih načela prava i demokracije. Problem je u mentalitetu koji je bio toliko drzak da se usudio posegnuti za nečim na što nije smio ni pomisliti. Problem je što smo poniženi već samom činjenicom da smo ustanovu – čija je jedina svrha da poslušno brine o našim pravima i svojim dužnostima – primorani podsjećati da joj je najstrože zabranjen pristup u naš privatni život.