Komentatori KOMENTAR ANTE MIKIĆA

Prosvjedovati ili čekati, pitanje je sad!

  • Autor: Anto Mikić
  • 18.3.2011 11:30:48
  • 18.3.2011 9:00:00

Prosvjedi, na kraju, možda stvarno i ispadnu neuspješni. No ništa korisnije nije ni pljuckanje na njih svisoka. I zato bi se, umjesto upornog salonskog ponavljanja fraze kako se problemi neće riješiti na ulici, napokon trebalo pozabaviti odgovorom na pitanje: a gdje će se i kako uopće riješiti?

Premda se čini kako tzv. 'facebook prosvjednici', kako vrijeme odmiče, pomalo gube dah i snagu te, po svemu sudeći, neće biti udovoljeno njihovom jedinom zajedničkom zahtjevu – dolje Vlada i izbori odmah i sad – malo tko u Hrvatskoj zbog toga ima pravoga razloga za slavlje. Vladajuća je koalicija, doduše, pokazala da se neće tek tako lako dati skinuti s trona, ali još uvijek ne pokazuje da zna što će uopće raditi tih nekoliko mjeseci koje su joj ostale do izbora. Još manje razloga za slavlje imaju najjače oporbene stranke jer, da se njih vidi kao istinsku alternativnu aktualnoj vlasti, na ulicama proteklih tjedana ne bi bile tisuće, nego stotine tisuća prosvjednika. Zadovoljni, napokon, ne bi trebali biti ni oni koji na prosvjede nisu izašli jer će, ako se osvrnu malo oko sebe, lako uočiti kako se i oni, zapravo, zajedno s prosvjednicima kuhaju u istome loncu. I mnogi bi od njih možda rado htjeli poduzeti nešto, samo ni sami ne znaju što.

Mnogi su se proteklih tjedana bavili prosvjednicima, analizirajući njihovu šarolikost i kritizirajući činjenicu da oni, kako se često tvrdilo, ni sami ne znaju što zapravo hoće. No ako se ozbiljnije zagrebe ispod površine, može se primijetiti kako su te analize često više govorile o njihovim autorima i hrvatskome društvu kao takvome, negoli o samim prosvjednicima. Tako se, osobito u početku, pokušavalo odgonetnuti tko, zapravo, iza tih prosvjeda stoji. Je li to oporba, kako su tvrdili Vladin glasnogovornik i pojedini HDZ-ovi zastupnici? Jesu li to neki ekstremisti ili pak skrivene snage izvan zemlje? No što to pitanje, ako ga se uistinu do kraja ozbiljno uzme, zapravo otkriva, ako ne to da živimo u zemlji u kojoj iza svakoga i svačega netko mora stajati. Iza svakog direktora javnoga poduzeća neka politička stranka, iza svakog medija neka interesna grupacija, iza svake pojave neka skrivena snaga. Pa onda, valjda, i iza prosvjeda netko stoji?!

Zamjeralo se prosvjednicima i to da nemaju jasno definirane ciljeve, osim odlaska vlasti i raspisivanja izbora. A što bi, uopće, prosvjednici i trebali pokazati, osim silnoga nezadovoljstva koje ih motivira? Zar bi trebali ponuditi političke i ekonomske programe? Pa ne kane se oni kandidirati na parlamentarnim izborima! Njihova uloga i nije u tome da nude gotova rješenja, nego da rješenja traže od onih kojima su dali ili kane dati svoje povjerenje. Osim toga, tko to od kritičara ili analitičara fejsbukovskih zbivanja nudi nešto 'pametnije' od samih prosvjednika? Zna li vlast što zapravo hoće i kako to postići? Nudi li oporba neki zaokruženi koncept izlaska iz krize, neke rokove, ciljeve i metode? Ima li neka druga institucija kakva primjenjiva rješenja za stanje u koje smo zapali? Nude li mediji dovoljno prostora za ozbiljnu raspravu o budućnosti ove zemlje? I imaju li, na kraju krajeva, oni koji na prosvjede nisu izašli imalo jasniju sliku od prosvjednika o tome što zapravo žele?

Nemalo je i onih koji su sam oblik prosvjeda, odnosno sad već uhodane višesatne šetnje po hrvatskim gradovima, koristili kao ključni dokaz obezglavljenosti i smušenosti onih koji se na njih odlučuju. No ako nam je uistinu stalo do istine, morat ćemo priznati da su i takvi - obezglavljeni i smušeni - odabirom punktova pred kojima su izražavali svoje nezadovoljstvo, prosvjednici ipak prilično dobro dijagnosticirali stupove na kojima počiva nomenklatura koja nas je dovela tu gdje danas jesmo. Netko bi tu, zasigurno, dodao ili oduzeo ovu ili onu adresu, no cijeli je spektar društvene elite, odnosno tranzicijskih dobitnika, prilično dobro pokriven. Mnogi će, doduše, primijetiti kako to i nije bilo bogzna kako teško postići jer, ruku na srce, ne bi se puno pogriješilo prosvjedom pred bilo kojom javnom ili korporacijskom zgradom: jedni su, kako zadnjih mjeseci sve jasnije otkrivamo, naveliko lagali i krali, drugi su im pritom 'držali ljestve', a treći se pravili da to ne vide ili ih se sve to skupa uopće ne tiče.

Prosvjedi, na kraju, možda stvarno i ispadnu neuspješni. No ništa korisnije nije ni pljuckanje na njih svisoka. I zato bi se, umjesto upornog salonskog ponavljanja fraze kako se problemi neće riješiti na ulici, napokon trebalo pozabaviti odgovorom na pitanje: a gdje će se i kako uopće riješiti? Čekati da se riješe sami od sebe, ne čini mi se baš mudrim i obećavajućim, a očekivati da će ih riješiti oni koji su ih stvorili, ne djeluje mi baš osobito uvjerljivo. Stoga prosvjedi, ili barem neki drugi oblik izražavanja nezadovoljstva, možda i nisu rješenje, ali su još puno više od pukog čekanja i blažene šutnje. Ako ni zbog čega drugog, onda barem kao jasan znak i ovoj i svakoj budućoj vladi da će se od nje tražiti konkretna djela, a ne tek prazne riječi i obećanja.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još