Komentatori VASIĆEV SKALPEL

Politika tjeralica

Kada je srbijansko tužilaštvo za ratne zločine konačno odustalo od tog blesavog progona Tihomira Purde, nitko u Beogradu nije ni trepnuo: od početka se znalo da je o bedastoći riječ. Problem je, međutim, druge prirode i mnogo dublji; sada se već nazire stanovita zabrinjavajuća matrica ponašanja, jer smo dobili i četvrti slučaj istoga tipa. U Beču je, naime, u četvrtak navečer po srbijanskoj tjeralici zadržan i pritvoren Jovo Divjak, umirovljeni general Armiji BiH – od svih ljudi

Učiniti tri bedastoće zaredom, savjetima razumnih ljudi usprkos, može biti hajde, bumo rekli, i slučajnost, mada pametni i iskusni ljudi u slučajnosti te vrsti ne vjeruju; učiniti istu pogrešku četvrti put – e, to je već razlog malo većoj brizi. Sada već imamo solidan uzorak za analizu: slučajeve Jurišića, Ganića, Purde i Divjaka. Idemo redom.

Tuzlak Ilija Jurišić uhićen je u Beogradu nakon što je već dvadesetak puta tamo odlazio bez problema. Njega su optužili za sudjelovanje u Tuzlanskom incidentu svibnja 1992, iako je on u svemu tome imao posve marginalnu ulogu dežurnog vezista Teritorijalne obrane Tuzle. On je po radiovezi prenio zapovijed stožera TO da se 'na vatru odgovori vatrom', ako do toga uopće dođe, to jest.

Tuzlanski je incident – slično onome iz Dobrovoljačke ulice u Sarajevu, par dana ranije, za koji pokušavaju optužiti Ganića i Divjaka – bio nesretni i tragični stjecaj okolnosti: nervozna situacija na samom početku rata, obostrani strah, sve to dovoljno da nastane potpuni kaos istom kad prvi hitac bude opaljen, slučajni ili namjerno, svejedno. Ilija Jurišić sjedio je u pritvoru preko godinu dana i po ukinutoj prvostupanjskoj presudi pušten na slobodu. Praktički mu je rečeno: hajde ti lijepo u Tuzlu i sjedi tamo. Pritom su razumni ljudi od početka lijepo govorili da protiv Jurišića nema ničega što bi se držalo na sudu. Osobno sam tuzlanski incident analizirao s akterima obiju strana i to napisao u tjedniku Vreme.

Snimka televizije BiH iz 1992. - incident u Dobrovoljačkoj
Onda je u Londonu zadržalo i pritvorilo Ejupa Ganića, zbog incidenta u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. To se vuklo tamo i amo dok londonski sudac nije pobjesnio jer srbijanska strana nije bila u stanju dokazati Ganićevu krivnju. Cijeli se slučaj oslanjao na neki dokument za koji se utvrdilo da ne postoji, a da je u njemu bio navodni dogovor oko izvlačenja JNA iz Tuzle. Osim toga, oba ova slučaja – Tuzla i Dobrovoljačka – bila su legitimni ratni sukob po svakom razumnom kriteriju. Osim toga, Dobrovoljačka je bila i akcija za oslobađanje talaca koje je tadašnja JNA držala u toj koloni, to jest Alije Izetbegovića, njegove kćeri i suradnika. I taj slučaj osobno znam do u tančine, jer sam još 1994. razgovarao s obje strane, uključujući i Jovu Divjaka kojega s ponosom smatram za prijatelja.

Slučaj Tihomira Purde posve je jasan: Ministarstvo pravosuđa Srbije skrušeno je priznalo da se oslonilo na jednu od onih optužnica bivšeg Vojnog tužilaštva JNA, štancanih po principu 'ako ga dovoljno mlatiš, priznat će sve'. Sve se to znalo od početka i slava Gospodinu te se završilo ovako. Oslobađanje Tihomira Purde nije, kako se želi predstaviti, nikakva hrvatska pobjeda, nego je poraz i sramota srbijanskog pravosuđa, kao i prethodni slučajevi.

Snimka incidenta u Dobrovoljačkoj koju je nedavno ponovno emitirala srpska televizija
Jovo Divjak je, pak, za vrijeme incidenta u Dobrovoljačkoj snimljen kako skače po oklopnim vozilima i pokušava zaustaviti pucnjavu, riskirajući vlastitu ludu glavu i to smo svi vidjeli. Taj pukovnik JNA i predavač taktike, briljantni vojni intelektualac, odabrao je 1992. stranu BiH iz razloga elementarne pristojnosti, jer nije volio ni četnike ni ustaše. To što je – eto, nitko nije savršen – bio etnički Srbin nije mu pomoglo ni na jednoj strani. Vojska i sarajevska raja voljeli su ga jako, pa je to bila sva moguća i dovoljna utjeha. Dok je 1994. obilazio položaje na Žuči, jedan mlađani poručnik izvijestio ga je da 'u ovaj rov srpska noga kročiti neće' za njega živoga; Jovo ga je potapšao po ramenu i rekao: 'Kasno je, sine, već je kročila.' Grijeh Jove Divjaka bio je i ostao to što je Srbin, a nije otišao u četnike kod Mladića, zato ga svi i gone: jedni su ga na brzinu umirovili u punoj snazi, drugi ga mrze tiho, treći ga love tjeralicama. Uzgred, 2005. Divjak je bio u Beogradu na jednoj konferenciji i sjedio tamo nekoliko dana; dapače, prije par mjeseci sudjelovao je u razgovorima srbijanskog i bosanskog tužilaštva u Sarajevu kao legitimni sugovornik. Konačno, Tužilaštvo Tribunala u Haagu je srpnja 2003. zaključilo da nema dovoljno dokaza koji bi upućivali da je Jovo Divjak mogao počiniti teške povrede međunarodnog humanitarnog prava, kako je tvrdila Republika Srpska. I što sad?

Razmotrimo sada ova četiri slučaja: što im je zajednički nazivnik? Sva četvorica nesmetano su putovala okolo dok se netko nije sjetio da aktivira tjeralice. Ako se netko naputovao po inozemstvima, to su Ejup Ganić i Jovo Divjak. Ilija Jurišić dolazio je nesmetano u Srbiju mnogo puta, Tihomir Purda, siromah, išao je u Bosnu više puta kupnje radi, opet nesmetano. Drugi zajednički nazivnik su vojne optužnice JNA, što veli moj drug i kolega Marinko Čulić, 'infantilne' i plod čistog pasjaluka i pakosti. Nisu ni hrvatske slične optužnice iz ratnog perioda ništa bolje, ne radujte se odmah.

Jedini logični zaključak bio bi da lijeva ruka u srbijanskom pravosuđu ne zna što joj desna radi, ako su sebi priuštili ovakve bruke i sramote. Bog i štioci moji mili svjedoci su mi da na teorije zavjere gledam s hladnim neodobravanjem i dubokom sumnjom, ali ovdje nešto smrdi. Kao da je neznanom nekome u štakorskim labirintima srbijanske pravosudne birokracije stalo da podrije i sabotira svaki napor i korak naprijed u normalizaciji odnosa Srbije sa susjedima. Svaka njihova bedasta tjeralica što je postigla? Uzbunu i prosvjede branitelja i običnog naroda u Hrvatskoj i u Bosni. Kao da su se dogovorili: mi ih gonimo kako vama zatreba, a vi onda dižete buku i prosvjedujete. Netko kao da misli da Srbija ne može živjeti bez neprijatelja, ali to je već nešto čime se srbijanske vlasti trebaju pozabaviti.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još