Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

HDZ nije razočarao, samo je ostao dosljedan sebi

Građani su postali nervozni, što je razumljivo i nije iznenađujuće. Iznenađuje i čudi da među nezadovoljnim i nervoznim građanima ima i bivših pristaša HDZ-a i uopće pristaša politike i političke elite koju je personificirao HDZ kao dominantan politički faktor u Hrvatskoj od 1990. do danas

HDZ je pošteno i otvoreno obznanio svoj politički program i svjetonazor već tijekom predizborne kampanje u proljeće 1990. Njegov cilj bila je samostalna nacionalna država utemeljena na tezi da jedno intimno psihološko stanje kakvo je nacionalna pripadnost treba biti sveto političko načelo i jedino mjerilo vrijednosti svih ljudi, stvari i pojava. Demokracija se pak temelji na konceptu da se svi ljudi rađaju jednaki i imaju jednako pravo na život, slobodu i sreću, dok je njihova nacionalna ili vjerska pripadnost stvar privatnog izbora koji ne smije biti osnova za bilo kakvu privilegiju ili diskriminaciju i koji na sudbinu i život građanina ne smije imati nikakve pravne, političke ili moralne učinke. Kako je pridavanje značenja nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti tijekom povijesti bilo uzrokom stravičnih ljudskih patnji, civilizirane države potiču kulturu jednakosti i ravnopravnosti, a poštivanje nečijeg intimnog odabira da, ako to poželi, pripada nekoj naciji ili konfesiji uzdižu do moralnog načela bez kojeg je nemoguć opstanak ljudskog društva.

Press
Ikonografija HDZ-ovih skupova u devedesetima
Nacionalni pokreti teže uspostavi bilo kakve države, ali pod uvjetom da 'pripada' određenoj ekskluzivnoj grupi koja navodno posjeduje kolektivni identitet – kako su to nekad tvrdili politički zanesenjaci i loši pjesnici, a danas mediji i intelektualno korumpirane nacionalne kulturne ustanove. Drugim riječima, nacionalnim pokretima savršeno je nebitno kakva je država ako je, kako kažu, naša, a ako je naša, tada je državni prosvjetni i medijski aparati promoviraju u kultnu i neupitnu vrijednost, štoviše uvjeravaju podanike da je takva država vrijedna pogibelji. Podanici nerijetko podlegnu tim uvjeravanjima i, doista, izlažu se pogibelji.

Demokratska država ne oslanja se na takvu mistiku, jer za nju su samo ljudski život i sloboda pojedinca neupitna i apsolutna vrijednost. Ona je javna služba koja osigurava da sloboda građanina bude ograničena samo slobodom drugog građanina pa se zato sa zadovoljstvom podvrgava neprestanom sumnjičavom i kritičkom preispitivanju, što je vrlo korisno jer ograničava samovolju vlasti i sprečava njenu zloupotrebu i uopće korupciju, a posebno širenje intelektualno i moralno sumnjive mitologije.

Kao tipičan nacionalni pokret, HDZ se iskreno užasavao demokratske vizije države kao diskretne i funkcionalne javne službe i umjesto demokracije vrlo nedvosmisleno i dosljedno odabrao mit nacije, odnosno nacionalne države. Kada je došao na vlast, učinio je sve da u Hrvatskoj ne zažive demokracija i sloboda javne kritike, a višestranački sustav je sveo na dekorativni ritual u kojem praktično nitko nije smio dovesti u pitanje vladajuću nacionalističku doktrinu. HDZ nije ni imao drugog izbora ako je htio, a htio je ostati vjeran samom sebi. Glasači su pristali na tvrdnju da ne postoje demokratske i nedemokratske, loše i još gore države (jer nijedna nije dovoljno dobra i svaka zaslužuje oprez i sumnju), već da postoje samo naša i tuđe države, da ta naša država zaslužuje svaku žrtvu i da su u njoj ljudska prava, građanske slobode i blagostanje od drugorazrednog značenja, ako ne i nešto nepoželjno. Pod pritiskom demokratskih velesila puno kasnije je došlo do izvjesnog poboljšanja, što je, s punim pravom, doživljeno kao napuštanje izvornih načela.

Mada vrlo otvoren u iznošenju svojih stavova, HDZ je svojim glasačima propustio protumačiti da puka neovisnost države nije nikakvo jamstvo za njenu demokraciju i napredak te da građani neće nekim čudesnim automatizmom imati stvarne koristi od neovisnosti osim što će se katkad proveseliti.

Kako se i u susjednoj Srbiji na vlasti učvrstila politička elita koja je uvjerila tamošnje stanovništvo da za državu nije bitno kakva je nego kolika je, Srbija je, radi svog teritorijalnog uvećanja, izvršila brutalnu agresiju na Hrvatsku. Samim time što je napadnuta, neka država ne postaje demokratska niti njena vladajuća elita postaje manje korumpirana. Bezumlje agresora i njegovi zločini ne čine žrtvu boljom, ali političkoj eliti pružaju jedinstvene pogodnosti da prikaže sebe u boljem svjetlu i pritom bude neusporedivo gora nego što bi to ikada mogla biti u miru.

Jure Divić
Miroslav Kutle, jedan od 'junaka' pretvorbe
Tijekom rata, u potpunoj odsutnosti demokratske kontrole i slobode medija, HDZ je proveo pretvorbu i privatizaciju, što je značilo da su država i politički pouzdanici preuzeli u svoje ruke čitavo privredno bogatstvo zemlje. Davanje prednosti naciji nad demokracijom, političkoj eliti je tako donijelo prve materijalne koristi. Kada je postalo moguće građaninu oteti stan zato što je pripadnik neke nacije, po identičnom principu postalo je moguće otimati tvornice i milijune, no u tom slučaju se dio stanovništva zatekao zbunjen i uvrijeđen, mada je na otimanje stanova, pa i na ubojstva, gledao blagonaklono, vjerojatno zato što u svim tim akcijama pripadnika vladajuće elite nije uspio prepoznati jedno te isto bezakonje, istu doktrinu i isti stil.

Ubiranje korupcijskog reketa

No vladajuća elita nije se zaustavila na tome, nego je uspostavila skup državni aparat i opskrbila ga nesrazmjerno širokim ovlastima, čime su njeni pripadnici i pouzdanici, osim dobro plaćenog radnog mjesta, stekli priliku ubiranja korupcijskog reketa. U sjeni rata, ušutkanih medija, poslušne oporbe i rastrojenog pravosuđa stvorena je nova klasa koja je koncentrirala ogromnu političku i financijsku moć pred kojom je Vlada danas nemoćna, jer i da želi, ne može joj se suprotstaviti. Prevelik državni aparat, neracionalna lokalna uprava i samouprava, nerentabilna državna poduzeća i neka privatna trgovačka društva, koja su u političko-korupcijskoj sprezi s vladajućom elitom, jednostavno su prevelik zalogaj. Konačno, Vlada bi, sve kada bi doista htjela demontirati tu piramidu koja generira nazadak, siromaštvo i moralno rasulo, došla u shizofrenu poziciju jer je iz te strukture i sama proizišla.

Leo Nikolić
HDZ zaslužuje divljenje jer je ostao dosljedan svojim idealima, ironično zaključuje naš komentator
Vladajućoj eliti ne ostaje drugo nego da iz već opustošene privrede cijedi novac kojim će financirati svoj Babilon, a kada bi odustala od previsokih poreza (ni njima ne uspijeva podmiriti mahnito visoke državne troškove), provela deregulaciju privrednog života i tako stimulirala dugoročna ulaganja u proizvodnju te kada bi odustala od ekonomske politike u kojoj je država najveći poslodavac i monopolist, kada bi, dakle, svela državu na jamca građanskih i tržišnih sloboda, ta ista vladajuća elita ostala bi bez vlasti, a čitav njen projekt bio bi raskrinkan u svom svojem besmislu. Uostalom, čitavog projekta ne bi ni bilo da dio stanovništva nije bio spreman žrtvovati se za dvojbene ideale koji su mu onako velikodušno ponuđeni. Kada očekuje strpljivo podnošenje siromaštva i nezaposlenosti, vlast se ponaša savršeno logično i dosljedno. Nudila je i očekivala neusporedivo veće užase i teže probavljive gluposti.

Nikakvom razočaranju zato nema mjesta. Nikoga HDZ nije prevario. To je stranka koja zaslužuje divljenje jer je ostala dosljedna sebi i svojim idealima pod cijenu gubitka vlasti na sljedećim izborima. Još na početku, kada su se glasači HDZ-a u ime nacije odrekli demokracije, vladajućoj eliti su dozvolili da čini što ju je volja. U ime obožavanja nacionalnog identiteta odrekli su se svojeg vlastitog, neponovljivog i jedinstvenog ljudskog identiteta i užitak u svojem životu zamijenili užitkom u obmani koju im je ponudila vlast. Pristali su da država postane neupitno božanstvo umjesto da im ponizno služi. Država je opasna igračka koja ne postoji zato da bi bila voljena i da bi se hvastala svojom neovisnošću. Njezina jedina svrha je da građanima osigurava osobnu slobodu onako kao što uprava vodovoda isporučuje kvalitetnu i jeftinu vodu. Samo oni koji su bili dovoljno naivni pa su povjerovali da se bore za takvu državu, za državu koja ni od koga ne traži ni ljubav ni patnju nego svima nudi i jamči zaštitu prava i sloboda, danas imaju pravo na razočaranje.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još