Komentatori KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Može li Zagreb postati Magreb?

Može li se Kairo ponoviti u Zagrebu? To pitanje grmi i bubnja iz toliko naslova hrvatskih novina da ti postane malo neugodno, kao da se i od tebe traži da o tome imaš gotov stav. A to je nemoguće. Nitko zapravo ne zna što se dogodilo u zemljama Magreba i šire, nekakva revolucija svakako jest, ali gdje će ona dalje udariti, nije preporučljivo za ozbiljno klađenje. A kako prilična neizvjesnost postoji i s Hrvatskom, dobivaš jednadžbu s dvije nepoznanice, pa se ti bakći time koliko te volja

Dobro, poslije ću obrazložiti zašto ipak mislim da se kairski scenarij kod nas ne može uskoro očekivati, ali sada mi izgleda puno važnije to tko je požurio prvi postaviti pitanje može li Zagreb postati novi Magreb. Prvi su požurili oni koje to najviše žulja. Najprije je Darinko Kosor izjavio da se, ako HDZ i SDP ne obustave sumanuti i besplodni verbalni rat, nezadovoljstvo građana može preliti u obliku spontane revolucije na ulicu. A tu je, biva, onda on da toj narodnoj bujici da smisao i zada smjer. Zatim je Mile Dedaković (Stari Jastreb) rekao da vidi da Branko Borković (Mladi Jastreb) gura branitelje u kairsku avanturu, ali da velik broj branitelja s kojima on kontaktira neće to dopustiti. Dakle, stariji Jastreb je tu da zemlji osigura sigurnost i stabilnost.

Ovdje odmah vidiš da se Kaira svatko mašio kako mu odgovara. I to gle kako. Nacionalni revolucionar Dedaković gleda na arapsku revoluciju izrazito negativno, a liberalni evolucionar Kosor doživljava tu revoluciju izrazito pozitivno. Dakle, obojica obratno od svojih izvornih uvjerenja, ali točno u skladu s trenutnim interesima (Darinku sada odgovara da ide uz dlaku svojoj rođakinji Kosor, točno onoliko koliko Dedakoviću odgovara da premijerki ide niz dlaku). No prije nego što se čovjek podsmjehne tom interesnom presvlačenju i prišmajhavanju, treba se okrenuti oko sebe i shvatit će da ni drugdje nije ništa bolje.

Tko je (sve) kriv za siromaštvo Arapa?

Isto vidiš i u zapadnom svijetu, u Sjedinjenim Državama i Europi. Ondje su desetljećima drukali da se arapski svijet transformira u skladu sa zapadnim načelima liberalne demokracije, ali što sada imaš? Imaš silna sumnjičenja da su arapske revolucije otvorile prostor eksplozivnom jačanju islamističkog radikalizma, što se jednim dijelom zbilja ne može isključiti (primijećeno je stanovito jačanje antižidovstva), ali generalno uzevši to su ipak redom sekularne revolucije. Podjednako daleko od dosadašnjih prozapadnih diktatura, koje padaju kao čunjevi na kuglani, i od fundamentalističkih, proalkaidskih snaga, koje nigdje ne uspijevaju uzeti vlast.

Al Kaida je na početku revolucija u Magrebu izdala vruće saopćenje u kojem poziva Arape da uspostave teokratsku vlast, ali to nigdje nije upalilo, čak nigdje nije došlo do značajnije diferencijacije na vjerskoj osnovi (to bi eventualno moglo proći u Jemenu, gdje su muslimani podijeljeni na sunite i šijite, pa kako je Al Kaida ponikla među sunitima, tu bi, ajde, možda mogla nešto ušićariti). Pa zašto su onda, dovraga, pitaš se, liberalni demokrati na Zapadu zauzeli ovako mrzovoljan i odbojan stav prema arapskim revolucijama kada one u suštini ispunjavaju njihove? Odgovor je do boli jednostavan. Zato što te revolucije nose u sebi možda još neosviještenu, ali potencijalno ubitačnu poruku da za siromaštvo Arapa nisu krive samo rastrošne despocije koje su ondje trajale desetljećima.

Kriv je i današnji neoliberalni kapitalizam koji proračunato izgladnjuje islamski Jug, pravdajući se da su klimatske katastrofe ugrozile proizvodnju hrane, a zapravo izaziva umjetne nestašice da bi joj nabio cijenu. Eto, otud sumnje u ove revolucije. Ne bi se htjelo da se one pretvore u socijalne revolucije protiv ovakvog kapitalizma, pa ih se namjerno usmjerava da se ograniče na obaranje tamošnjih korumpiranih diktatura. Uostalom, ne gledamo tu predstavu prvi put. Kada je prije dvadesetak godina izbila pobuna na pekinškom Tien an menu, to su zapadnjaci predstavljali isključivo kao antikomunistički ustanak, ali ona je bila više od toga, pobuna i protiv grabežnog kapitalizma koji je kucao na vrata.

U međuvremenu su vrata provaljena, Kina je postala dosad neviđena kreatura nastala iz kurvanja najtvrđeg komunizma i najsurovijeg kapitalizma, i nije nikakvo čudo da se posljednjih dana u internetsku revoluciju mladih Arapa uključuju i mladi Kinezi, pozivajući na masovne prosvjede protiv kineskog komunokapitalizma. Sada treba napraviti samo mali skok unatrag, u Hrvatsku, da neke stvari postanu jasnije.

Hrvatska sumnja

I ovdje se svearapska revolucija doživljava kao nešto u srži sumnjivo, nešto što hoda rubom islamističkog natražnjaštva, ali iza toga stoji, isto kao u zapadnom primjeru, strah da fitilj upaljen u muslimanskom svijetu ne eksplodira ovdje i ne sruši ovdašnji poredak.

Što je najvažnije, taj strah dolazi jednako iz dva tabora koje smo ovdje personificirali s jedne strane Milom Dedakovićem, a s druge Darinkom Kosorom. Koliko god Stari Jastreb izgledao umjerenije i razumnije od Mladoga, jer ovaj potonji pokazuje pučističke namjere s dobro poznatim vonjem splitske Rive, ni Dedakovića ne bih 'nosio doma'. On se ovdje pokazuje kao pretorijanac na mrtvoj straži jednog potrošenog klijentelističkog sistema, koji je toliko ogrezao u korupciju da ga se više ne da popravljati. S Kosorom je, uza sve prividne razlike, zapravo isto.

On maše zastavom kairske revolucije iz čistog interesa, zato da svoju strančicu prebaci preko izbornog praga, nudeći se kao tobožnja alternativa pokopanim političkim modelima HDZ-a i SDP-a. Ali nije u stanju, kao i te dvije stranke, ni slovnuti o alternativama sadašnjem pervertiranom kapitalizmu, koji se, ispavši iz američko-europske zipke, pokazao drukčiji samo utoliko što je još gori, lakomiji i razvratniji. I tu ti je odmah odgovor zašto Zagreb ne može postati Magreb. Koliko je Darinko Kosor alternativa ovom pervertiranom kapitalizmu, toliko je to i Zoran Milanović, toliko je to Radimir Čačić, Ivan Jakovčić, toliko su to sindikati, nevladine organizacije, mediji... Kraj priče!

A da li je, ostaje još pitanje, moguć neki spontani revolucionarni refleks mase na ulici, u tvornicama, među poljoprivrednicima, na sveučilištima… Jedva. Kod nas još nije ni zapaženo, a kamoli analizirano, da je štrajkova i još većih 'nereda' u Hrvatskoj više bilo u posljednja dva desetljeća socijalizma nego u prva dva desetljeća kapitalizma. A to je vraški važno. Ako je socijalizam opstao četiri i pol desetljeća zbog, kako je zapisao doajen naše sociologije Josip Županov, pakta komunističke birokracije i radništva, sadašnja hrvatska vlast drži se na još kudikamo čvršćem paktu kapitalističke oligarhije i nacije.

Zato se, ljudi moji, ničemu ne čudite i ni nad čime ne zgražajte. Što ste izabrali, to sada, hrvatska braćo i sestre, imate.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još