Komentatori KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

Gadafijeve 42 godine na vlasti – je li ovo kraj?

Ako ovo što se sada u Libiji događa i nije kraj, on će vrlo brzo doći. Pitanje je samo što će zamijeniti postojeći režim, no 42 godine vlasti neće se moći tek tako izbrisati. Krv koja teče ulicama Bengazija i Tripolija, gušit će Libijce još dulje

Ono što su Talijani 1929. prvi put počeli nazivati Libija kako bi označili prostor Cirenaike, Tripolitanije i Fezana, bilo je otomansko gotovo 400 godina. Talijansko osvajanje 1911. nije mogao omesti ni nacionalistički vođa Muhamed Idris al Mahdi Al-Sanusi. Tek kada su se težnje Libijaca za samostalnošću poklopile s interesima zapadnih saveznika u ratu protiv nacističkih i fašističkih snaga, tijekom Drugog svjetskog rata Rim je protjeran, a Idris 1951. postao kraljem. Libija je sada bila monarhija, islam državna religija.

Vladar je bio sve, političkih parija nije bilo. Nafta i dinamični egipatski režim Gamala Abdela Nasera pokazali su nezadovoljnicima da se ostarjeli vladar može promijeniti. Pokret koji je propagirao 'socijalnu pravdu, socijalizam i jedinstvo' 1. rujna 1969. srušio je kralja bez značajnijeg otpora i isprva se ponašao vrlo smjerno. U vladi su bili nacionalisti, ali uglavnom prozapadni političari. Nekoliko tjedana kasnije Vijeće revolucionarne komande na čelu su pukovnikom Moamerom el Gadafijem preuzelo je vlast.

'Prirodni socijalizam' na Gadafijev način

Pukovnik Gadafi vodio je revoluciju koja je, kao i tolike, imala ako ne svjetsku, ono barem ambiciju da bude dominantna u arapskom svijetu, mada je zapravo riječ o nacionalizmu koji se jačan antizapadnim osjećajima i ponašanjem. Gadafi je propagirao osobitu mješavinu panarabizma, islama i 'prirodnog socijalizma'. Kako je napisao u 'Zelenoj knjizi', zagovarao je arapski nacionalizam, jednakost, privatno vlasništvo nad zemljom, suprotstavljao se utjecaju svećenstva tvrdnjom da za razumijevanje Kurana ne treba posrednika, dakle hodža. Jedno se vrijeme inspirirao kineskom Kulturnom revolucijom tražeći kritiku birokracije.

Stvarao je narodna vijeća, tvrdnjom da je jedino izravna demokracija, prava demokracija. Uz vojsku, organizirao je usporedne, dobrovoljačke, jedinice. U drugoj polovici sedamdesetih pozvao je radnike da preuzmu upravu nad velikim poduzećima, svima jamčio pravo na kuću u kojoj su stanovali. Država je bila glavni izvoznik. Banke su nacionalizirane. Zdravstvena zaštita stanovništva bila je bolja nego u susjednim arapskim zemljama, baš kao što je kampanja opismenjavanja bila uspješnija nego u Tunisu ili Egiptu.

Sredinom osamdesetih počela se graditi Velika umjetna rijeka, kako bi se riješilo navodnjavanje zemlje gdje je izvor pitke vode gotovo isključivo kišnica. Bogata naftom i plinom, Libija je petro-dolare koristila za razvoj poljoprivrede, ali i plaćanje goleme uvozne radne snage. Egipćani, prema nekim procjenama njih oko milijun, u jednom su trenutku radili u libijskim oazama. U isto vrijeme, njegovo ekstravagantno ponašanje Libiju su dovodile u situaciju opće izolacije i sukoba s najmoćnijima.

SAD protiv 'bijesnog psa'


Sjedinjene Države libijsku su revoluciju s povećanim podozrenjem počele promatrati već zbog hirovitih poteza novog vođe, a napose nakon što je Sovjetski Savez postao libijski saveznik. Predsjednik Jimmy Carter zabranio je izvoz oružja, a potom Libiju stavio na listu zemalja koje sponzoriraju terorizam. Potom je početkom 1980. Washington zatvorio ambasadu u Tripoliju.

Prilike su se zaoštrile nakon dolaska Ronalda Reagana u Bijelu kuću, koji je Gadafija nazvao 'bijesnim svjetskim psetom'. Nakon što je cijeli zaljev Sidra proglasio libijskim teritorijem, čime je američku Šestu flotu koja je tradicionalno dio manevara izvodila u tim vodama proglasio agresorima i naredio napad dvjema borbenim letjelicama na brodove koji su pratili glavninu flote, došlo je do ubojitog odgovora.

'Neka i prijatelji i neprijatelji znaju da Amerika ima snagu poduprijeti svoje riječi', poručio je komentirajući uništenje libijskih zrakoplova američki predsjednik Ronald Reagan.

Američka intervencija protiv Libije početkom osamdesetih nije bila prva u povijesti. Još početkom devetnaestog stoljeća američki su brodovi intervenirali protiv pirata uz 'barbarsku obalu'. Plovidba uz sjevernu Afriku bila je nesigurna, a 1801. paša Tripolija objavio je rat SAD-u. Thomas Jefferson poslao je Stephena Dacatura koji je uspio osloboditi zarobljene američke mornare i nametnuti primirje. Desetak godina kasnije, Decatur je posve porazio pirate iz sjeverne Afrike. U Drugom Hladnom ratu, kako se nazivalo vrijeme koje je personificirao Ronald Reagan, sukobljavanje s Tripolijem bilo je razmjerno visoko na američkoj listi prioriteta. Sankcije Tripoliju bile su sve brojnije i oštrije. SAD je pomagao libijskim nezadovoljnicima iz Čada, koji je sam bio u stalnom sukobu s Libijom zbog okupacije pojasa Aouzou na sjeveru te zemlje.

Pravi se okršaj SAD-a i Libije zbio tek 1986, nakon što je u zapadnoberlinskom noćnom klubu detoniran pakleni stroj. Poginula su dva američka vojnika, mnogo je ljudi ranjeno. Libija je, prema nalazima tajnih službi, bila upletena u događaj. Američki odgovor ovaj puta bio je žestok, iako se mnoge europske zemlje nisu slagale s intervencijom. Libijski zrakoplovi nisu se ni podigli s pista. Uništena je jedna od Gadafijevih rezidencija u kojoj je poginula posvojena dvogodišnja kći libijskog vođe, petnaestak civila. Tek dvije libijske rakete ispaljene su u pravcu jednog talijanskog otočića. Svi strani diplomati koji su ostali u Tripoliju kao znak zahvalnosti dobili su Rolexe s likom vođe revolucije.

Sponzorirani terorizam i ispuhana revolucija

Američki napad ojačao je Gadafijev položaj među Arapima, pa i ostalima koji su u napadu velikog na malog gledali nešto dubinski nepravedno. Demonstracija potpore u Tripoliju, međutim, gotovo da nije bilo, a pukovnik Gadafi nestao je iz javnosti. Kada se pojavio na Osmoj konferenciji Pokreta nesvrstanih zemalja u Zimbabveu, okružen ženskim tjelohraniteljicama, nezadovoljan što nije bilo jednoglasne osude američkog napada, okupljanje zemalja na čijem je čelu katkada želio biti, pozdravio je riječima 'zbogom smiješni i besmisleni skupe'.

Potom je slijedilo eksplozija PanAm leta 103 iznad Lockerbieja u prosincu 1988, pa godinu kasnije francuskog putničkog aviona iznad Čada. Libija je bila jedan od sponzora međunarodnog terorizma, potpuno izolirana od svijeta.

Izolacija režima, brojne mijene, hirovi, uzrokovali su da se revolucionarni naboj izgubi, Gadafi promijeni i započne s politikom koja je bila manje agresivna. Rat u Čadu izgubljen je, sankcije su svima štetile. Gadafi, uvijek ambiciozan u vanjskoj politici, postao je neobično aktivan u Africi. Stvaranje Afričke unije, po uzoru na EU, njegova je ideja, iako se u Africi krenulo obrnuto: najprije se uzelo ime, potom krenulo u integracijske procese. Oporba režimu bivala je sve snažnija, čak i nakon što se Libija posve unormalila i u 21. stoljeću ponovo postala prihvaćeni član međunarodne zajednice.

Oporba je ipak postojala. Bilo da su skriveno djelovale u zemlji ili još više iz susjednih zemalja, islamističke skupine ugrožavale su režim, no on se činio razmjerno čvrst. Twitter i Facebook otvorili su mogućnost pobune, a onda i pokazale razmjere nezadovoljstva kao i krvavu narav Gadafijeva režima. Ako ovo što se sada u Libiji događa i nije kraj, on će vrlo brzo doći. Pitanje je samo što će ga zamijeniti. Ma kako da su se tekovine revolucije potrošile, 42 godine jednog režima, jedne elite i jedne vlasti neće se moći tek tako izbrisati. Krv koja teče ulicama Bengazija i Tripolija, gušit će Libijce još dulje.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još