Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Prijetvorni 'metropolitičar' i sanjar na biciklu

Cameron obećava neku drugu Englesku, koja opet može biti velika bez obzira na besparicu, kako bi dokazao da velike ideje, izvorni duh i provjerena samosvijest, ne umiru ni u vremenima praznih novčanika. On nema novca, ali nudi viziju, a to ipak čini onu najvažniju granicu između državnika i činovnika

Od svih novih europskih lidera engleski premijer David Cameron najmanje se boji velikih riječi. U vremenima najveće krize, kada Velika Britanija na sve strane kreše sve dostupne troškove, on obećava društvenu i političku renesansu, koja će ovu izmučenu, osiromašenu, zagađenu, zagubljenu i ojađenu Englesku ponovno pretvoriti u 'veliko društvo' (Big Society) u kojem će dosadašnja klasična politika potpuno promijeniti svoje sveprisutno, nasilno i rasipničko lice. 'Mi ćemo izmijeniti način na koji se upravljalo ovom zemljom', obećavao je Cameron još za vrijeme predizborne kampanje, 'a naša Vlada odrasle neće više tretirati kao malu djecu. Odrasli građani će biti odrasli građani, koji će dobiti pravo da vladaju svojim životima i preuzmu nove društvene odgovornosti u neposrednom vladanju vlastitim životima.' Kao 'konzervativac sa srcem', on se usrdno trudi dokazati da podjednako, ravnopravno i istovremeno želi voditi računa i o društvenom oporavku i o gospodarskoj obnovi. Cameron želi biti predvodnik koji će u vremenima nezabilježene krize obnoviti optimizam, vjeru u vlastite snage, i odgovornost za vlastitu budućnost.

Od njegovog imenovanja za premijera (11. svibnja 2010. godine) prošlo je osam mjeseci, a cijela priča o 'velikom društvu' do sada se svela tek na nekoliko početnih odluka (osnovana je posebna banka koja će pratiti i podupirati cijelu ideju, a izabrano je nekoliko probnih područja u kojima se ispipavaju prvi modeli), dok još traje vrlo složena i suprotstavljena rasprava u kojoj i pristalice i protivnici Davida Camerona nemaju odgovore na neka presudna pitanja. Nema konzervativne Vlade koja se ne zalaže za štednju, jačanje lokalnih vlasti, i prijenos odgovornosti, u čemu bi privatni kapital i slobodne udruge preuzele veliki dio brige za opću dobrobit, ali je David Cameron vjerojatno prvi konzervativni političar (ili političar uopće) koji želi sustavno dokazati kako od manjih bolnica do javnih lokalnih knjižnica, od brige za osnovno zdravlje (borba protiv droge, alkoholizma, nasilja) do očuvanja prirode (kanalizacija, odlagališta smeća), lokalne zajednice i nevladine organizacije, humanitarna društva, i dobrovoljne udruge, mogu same voditi, održavati i razvijati ono što im je najpotrebnije, bez uplitanja Londona, a s mnogo manje javnog novca, nadzora i usmjeravanja. 'Veliko društvo' trebalo bi prerasti u novu zajednicu, u kojoj ljudi ne bi bili osamljeni, nemoćni i izgubljeni. Engleska bi trebala prerasti u novo društvo samosvjesnih i odgovornih ljudi, koji jedni drugima pružaju ruku, a ne okreću leđa.

Suzanne Plunkett
Ilustrativni prizor iz londonskog Hyde Parka
Laburistička oporba od početka tvrdi da se radi o kozmetičkoj zavjesi za zastiranje drakonske štednje, dok se bezbrojnim komentarima bezbrojnih novina i portala svakodnevno postavljaju neka vrlo jednostavna pitanja na koje još nema pravih odgovora. Znalci tvrde da čak ni lokalnu knjižnicu ne mogu voditi neobučeni volonteri, dok oni koji najteže zarađuju kruh objašnjavaju kako zbog nespretnog radnog vremena, dugih putovanja i neizbježnih prekovremenih sati, jedva imaju vremena da sat ili dva dnevno provedu s vlastitom djecom, a kamoli da se dodatno bave tuđim nevoljama. U obiteljima u kojima je jedan bračni drug već izgubio posao, a drugi radi u socijalnim, kulturnim ili savjetodavnim ustanovama, zavladali su strahovi da će i taj jedan (kao što se već događa) izgubiti posao, kada se uspostavi sustav neplaćenog volontiranja, koji mladima ne otvara radna mjesta, a samo bogatijim umirovljenicima nudi nove odgovornosti. Premalo Engleske, a previše Amerike, kažu brojni kritičari.

Potraga za novom dušom Engleske


Nema nikakve dvojbe da konzervativci vjeruju da će ideja 'velikog društva' (premda mnogi iz vladajućih krugova ismijavaju Camerona iza njegovih leđa) omekšati njihov opći imidž 'bešćutnih kapitalista' (Cameron se ne želi uspoređivati s Margaret Thacher), ali oni i tom idejom dosljedno slijede svoju izvornu ideologiju: i u društvenim službama, obrazovanju i kulturi treba ojačati pluralizam i otvoreno natjecanje, kako bi se prekinulo s iluzijom da je državna kasa prvo i jedino utočište za sve i svakoga. Osiromašena, a ponovno konzervativna Engleska, traži svoju novu dušu, a mnogi strahuju da je već i sada nepovratno izgubila utrku s modernim vremenima.

Tako i posljednji broj uglednog The Economista naveliko raspravlja o izgledima Cameronovog 'velikog društva', ali na naslovnoj stranici objavljuje sliku 'novog kineskog cara', Xi Jinpinga, koji je, kao još jedno veliko 'kinesko kadrovsko iznenađenje' , već proglašen za novog ideologa i budućeg predsjednika Kine. Ova je zemlja prije nekoliko dana službeno proglašena drugim gospodarstvom svijeta, a utjecaj i moć koji će imati Xi Jinping, možda se može usporediti s onim koji je u davna vremena imala kraljica Viktorija. A britanski će BDP ove godine rasti samo 1,5 posto, biroi za nezaposlene zabilježiti novih 260 tisuća otpuštenih, engleske će banke u ovoj godini barem tri puta podizati kamatne stope, a realna kupovna moć opasti za 0,8 posto, dok će i Cameron, usprkos svim dogmama konzervativizma morati podići neke ionako visoke poreze.

Suzanne Plunkett
I londonske ulice teže 'velikom društvu'
Hoće li 'Veliko društvo' putem 'Blairova trećega puta'

Pa ipak, Cameron nije samo sanjalica, varalica i demogog, bez obzira na to što ga optužuju da je pokrao neke ideje laburističkog vođe Davida Millibanda, koji je sada prisiljen čak i neke svoje davne zamisli proglašavati torijevskom podvalom i prevarom. Oporba bi željela 'dobro', a ne 'veliko društvo', dok i Cameron zna da u vremenima kriza, prvo treba probuditi nadu, ohrabriti zajedništvo, zagovarati dostojanstvo, pa se ne boji velikih riječi u presudnim vremenima. Možda će njegovo 'veliko društvo' otići u povijesnu ropotarnicu već za vrijeme njegovog prvog mandata, baš kao što se konačno dogodilo s velikim pričama o 'Blairovom trećem putu', koje su toliko opčinile i neke misleće i oporbene Hrvate, ali ovaj pitomac elitnog Etona, u vremenima nezasitnih masovnih medija, podjednako dobro koristi činjenicu da je najmlađi premijer u posljednjih dva stoljeća (42 godine) i da na posao dolazi biciklom, da potječe iz obitelji koja se oduvijek bavila unosnim financijskim poslovima i da je prvi engleski političar koji je bio spreman oformiti vladajuću koaliciju. I da je izravni potomak vanbračnog djeteta nekog engleskog kralja, a kažu da je tijekom studija zapalio i pokoju smotku kanabisa, pa čak i pijančevao, razbijajući namještaj.

On ipak nije klasični konzervativac, koji zagovara okoštale društvene norme, on nije samo 'metropolitičar', koji neke od svojih ideja mijenja poput svojih bezbrojnih odijela. David Cameron zna da u vremenima nužde prvi odlaze oni koji se boje promjena, a sve nevolje žele riješiti samo proračunskim škarama. On obećava neku drugu Britaniju, koja opet može biti velika bez obzira na besparicu, onu Britaniju koja je pokazala da je iznjedrila Beatlese, zemlju koja će organizirati Olimpijadu, zemlju koja i u Zagrebu curlingom na ledu obilježava godišnjicu velikog pjesnika Roberta Burnsa i zemlju koja je dokazala da o vlastitoj dinastiji može snimiti film ('Kraljev govor') kojim istovremeno dokazuje i slabost i snagu, i nedodirljivost i osjećaje. Zbog toga se Cameron toliko druži s umjetnicima, kako bi pokušao dokazati da velike ideje, izvorni duh i provjerena samosvijest ne umiru ni u vremenima praznih novčanika. On nema novca, ali nudi viziju, a to ipak čini onu najvažniju granicu između državnika i činovnika.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još