Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Kako je i Mubarak - pao na tjeme

I otjerani egipatski predsjednik je dokazao da 'nedostatak osjećaja za ljude čini prvu odliku diktatora' (Milton S. Eisenhower), dok je njihov osnovni cilj 'da stvore zemlju u kojoj će se politika potpuno izdvojiti od politike' (Samuel Himmell), da bi dokazali svima da 'njihovi osjećaji, misli i težnje baš ništa ne znače, da su nitko i ništa i da moraju živjeti samo onako kako to žele oni koji su preuzeli sva prava da misle i osjećaju umjesto svih drugih' (Stephen Vizinczey). I 'izgledati dobro sve do onog posljednjeg trenutka' (Tomas G. Masaryk), baš kao što je još donedavno izgledao Mubarak, bar kada je bila riječ o nedvojbenoj nedodirljivosti njegove nesputane vlasti

Zvali su ga 'krava koja se smije' (Muuu-barak), malo zbog toga što je njegovo lice podsjećalo mnoge na reklamu za neki od bezbrojnih francuskih sireva, a poglavito zbog toga što punih šest godina, od 1975. do 1981, nije izgovorio nijednu značajnu riječ u pozadinskoj ulozi potpredsjednika Republike, premda je iz drugog plana nevidljivo vodio gotovo cijelu državnu administraciju. Uglavnom se slikao uz predsjednika Anvara el Sadata, uvijek nasmijan, smjeran i pokoran, sve dok tog trećeg egipatskog predsjednika nisu ustrijelili njegovi vlastiti vojnici na vlastitoj paradi (1981).

Od Hosnija Mubaraka tada nitko nije očekivao previše, premda su svi znali da je bio dobar vojnik, vrlo dobar pilot i odličan strateg, koji je u ulozi komandanta egipatske avijacije bio jedini arapski ratnik koji je uspio potpuno iznenaditi Izraelce. Pa ipak, i Mubarak je odmah dokazao – kao i mnogi drugi koje su neopravdano podcjenjivali u ulozi 'drugih violina' – da zna iskoristiti prigodu koju nije očekivao te je vrlo brzo smirio pobunu razjarenih islamista, uveo izvanredno stanje, propisao posebne antiterorističke zakone, zaposlio milijun policajaca i špijuna, a sebe punih trideset godina učinio nezamjenjivim u ulozi branitelja, hranitelja i oca Domovine. I u svom posljednjem govoru, on se nezaustavljivim prosvjednicima obratio 'kao otac djeci' koja će ga ipak poslušati, samo ako im obeća da će kazniti zločestu policiju, a Egiptu osigurati sjajnu budućnost u pažljivo doziranim demokratskim promjenama.

Bio je dovoljno mudar da obrani sve Sadatove mirovne ugovore s Izraelom, a dovoljno samouvjeren da pokaže da Egipat kao najmnogoljudnija (83 milijuna) arapska zemlja može ići vlastitim putem. Ostao je vojnik u zemlji u kojoj vojska drži sve ključeve vlasti, a postao predsjednik kojeg su i Zapad i Izrael, poglavito Washington, prihvatili kao najvažnijeg srednjoistočnog mirovnog jamca. I ne samo zbog Izraela, već i zbog vojne potpore Kuvajtu, kada ga je napao Sadam. I tako je izrastao u posljednjeg (?) egipatskog faraona koji je vladao zemljom punu 31 godinu. Sve jači, a sve osamljeniji, sve neuspješniji, a sve bogatiji (neki tvrde da njegova obitelj ima 70 milijardi dolara), sve tvrđi i nepodnošljiviji, a ipak dovoljno mudar da sačuva i umnoži vanjskopolitičke kapitale, da bi ga iz desetljeća u desetljeće u svim važnim prijestolnicama dočekivali (pa i u Hrvatskoj, od Tita do Mesića, a sada se tvrdi da su neki njegovi ministri ulaganjem u hrvatski turizam htjeli oprati prljavi novac) upravo onako kako je najviše volio: s mnogo uvažavanja, pohvala, ceremonija i odličja, bez obzira što su mu se mnogi smijali iza leđa, a pljeskali s jednom figom u džepu.

Washington je tek 2005. godine uspio iznuditi prve prividne demokratske predsjedničke izbore u Egiptu (dotad je tri puta izabran referendumom, kao jedini kandidat, a jedinog je protukandidata na tim posljednjim izborima, odmah nakon prebrojavanja listića, strpao u zatvor), tek su nedavno, kako dokazuju neke provaljene diplomatske depeše (WikiLeaks), zapadni diplomati shvatili da 'želi vladati do kraja života', a preostalo vrijeme iskoristiti da bi na obnovljeno egipatsko prijestolje – ustoličio vlastitog sina. I dok je u svim zapadnim istupima tvrdio da 'ljudska prava ne mogu biti samo politička prava', već treba braniti i 'socijalna prava' i 'prava na posao', 'prava na obrazovanje' i 'pravo na zaštitu zdravlja', Mubarak je na kraju morao pobjeći pred onima koji su ozbiljno shvatili 'politička ljudska prava', a iz godine u godinu ostajali bez onih drugih, socijalnih, zdravstvenih i obrazovnih.

Sadata je stajalo glave to što je na nagovor američkog predsjednika Jimmyja Cartera u Camp Davidu potpisao prvi arapski ugovor s Izraelom (1978), pa tako Mubarak nije učinio baš ništa da bi postao predsjednik, ali je kasnije učinio sve da ga nitko ne može smijeniti. I tako je i ovaj iznenadni Mubarakov uspon potvrdio onu staru istinu da 'diktatori nikada sami ne stvaraju svoje pobjedonosne prigode' (R. Buckminster Fuller), a i ostatak Mubarakove dugovječne samovlasti samo je potvrdio mnoge druge istine koje su o novovjekim faraonima napisali mnogi ugledni državnici i mislioci. I Mubarak je dokazao da 'nedostatak osjećaja za ljude čini prvu odliku diktatora' (Milton S. Eisenhower), dok je njihov osnovni cilj 'da stvore zemlju u kojoj će se politika potpuno izdvojiti od politike' (Samuel Himmell), da bi svima dokazali da 'njihovi osjećaji, misli i težnje baš ništa ne znače, da su nitko i ništa i da moraju živjeti samo onako kako to žele oni koji su preuzeli sva prava da misle i osjećaju umjesto svih drugih' (Stephen Vizinczey). I 'izgledati dobro sve do onog posljednjeg trenutka' (Tomas G. Masaryk), baš kao što je još donedavno izgledao i Mubarak, bar kada je bila riječ o nedvojbenoj nedodirljivosti njegove nesputane vlasti.

Sada se sklonio u svoje luksuzno odmaralište te očekuje konačnu sudbinu, u svojoj 82. godini života, dok mnogi zapadni analitičari pokušavaju dokučiti što se zbiva u glavama diktatora (Time) koji je potekao iz malog, ali vrlo naprednog sela (rođen 4. svibnja 1928. u Kafr-El Meselhu, u kojem su se rodila još četiri ministra!), bio odličan učenik, dobio solidno vojno obrazovanje (i u SSSR-u), pokazao značajne vojne sposobnosti (Mubarak je 1973. započeo arapski napad u Jomkipurskom ratu), zalutao u politiku (Mubarak je jednom priznao da je prije negoli ga je Sadat učinio potpredsjednikom sanjao o nekom veleposlaničkom mjestu kao vrhuncu karijere), a zatim se iz državnika (još u osamdesetima Mubarak je razvijao važne socijalne programe, a kažnjavao svaku zloporabu) prometnuo u diktatora koji misli da bez njega nema ničega, a poslije njega nastupa kaos, propast i bezvlađe.

A sebe i svoju obitelj pokušao je prikazati kao zaštitnike najviših vrijednosti i općeobljubljene celebe (Sadatova se žena Suzanne družila s Carlom Bruni). U tim razmišljanjima nema velikih otkrića, osim onih koje već svi znamo: oko diktatora se tijekom vremena stvara gotovo neprobojna opna slugana i ulizica, koja i onima zdravog razuma onemogućava da shvate što se zbiva, što stvarno rade, a što većina naroda misli o njima samima. Pa čak i kada su ga različiti nezadovoljnici pokušali ubiti - u šest propalih atentata - Mubarak je sebe i Boga često spominjao u istoj rečenici, a ovo su vremena u kojima su i zemaljski bogovi, kao što kaže onaj čuveni film o Africi, i u arapskom svijetu konačno počeli – padati na tjeme.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još