Komentatori KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Kratke cijevi i dugi jezici

Columbine, Virginia, a nedavno i Tucson. S obzirom na osobni arsenal od u prosjeku tri ubojite cijevi po glavi, kojim Jenkiji raspolažu zahvaljujući drugom amandmanu na Ustav, istini za volju treba reći da se zapravo ponašaju vrlo umjereno – tek jedan masovni pokolj svake dvije-tri godine

Pokušajte zamisliti sljedeću scenu: na političkom skupu u Tucsonu ispred trgovačkog centra 22-godišnji Jared Loughner prilazi članici Američkog kongresa Gabrielle Giffords i, umjesto poluautomatskog Glocka kojim u dvije minute može pobiti tucet ljudi, napadne je palicom za bejzbol. Nakon što ju je premlatio, nastavlja se iživljavati na još dvadeset i petoro ljudi koji prisustvuju njenom skupu, šestoro ubije, a devetnaestoro rani.

To je nemoguće, reći ćete. I bit ćete posve u pravu. Da se takvo što dogodilo, napadač bi, naravno, bio svladan već nakon prvog udarca, Giffords bi prošla s manjim povredama, a nitko drugi ne bi stigao stradati. Očito se palicom za bejzbol ne može ubiti i raniti toliko ljudi. No s poluautomatskim oružjem (automatsko je zabranjeno, odnosno znatno teže je dostupno) može se, i to – kako se pokazalo bezbroj puta - vrlo lako. Pa tako ni onaj student tehničke škole u Virginiji, koji je 2007 ubio 32 kolege pa potom sebe, ne bi to mogao učiniti hladnim oružjem. A bogme ne bi to pošlo za rukom ni ubojici u školi u Columbineu u Coloradu 1999. koji je ubio 12 učenika i jednu nastavnicu.

Čini se da je to toliko očito da o tome ne bi trebalo trošiti riječi. Pa ipak, kad god se dogodi tragedija ovakvih razmjera, u Americi krene rasprava o drugom amandmanu američkog Ustava koji štiti pravo građana da 'posjeduju i nose oružje'. Na stranu činjenica da postoje brojna tumačenja ovog amandmana, pa se ni pravni stručnjaci ne slažu oko njegovog odgovarajućeg značenja. No lako se suglasiti da je taj amandman, sročen 1791. godine, nastao u posebnim povijesnim okolnostima kao posljedica britanske kolonijalne vlasti s jedne strane i običajnog prava na samoobranu s druge - i da je pitanje koji smisao taj amandman ima danas, u doba zastrašujućeg oružja.

Ponovo zamislite sljedeću scenu: neki tadašnji atentator uzima u ruke zadnju riječ nauke i tehnike s kraja 18. stoljeća, pušku zvanu mušketa. Prije toga je, naravno, nasuo u nju barut i nabio ga štapom (vidjeli ste to u filmovima). Iz te puške – kao i iz tadašnjeg pištolja jer revolver je izmišljen tek 1818. - moći će pucati samo jednom, a zatim će je morati ponovo napuniti. Čak ako atentator dobro gađa, a to iz tadašnjeg oružja nije bilo lako, stradat će samo političar XY (naravno, muškarac, žena političarki tada nije bilo), jer će atentator dok puni sljedeći naboj u međuvremenu biti savladan. No u dvije stotine godina razvitka ljudskog društva, proizvodnja oružja je napredovala do poluautomatskog i automatskog oružja tipa Loughnerovog Glocka, da ne spominjemo Uzije, AK-47 ili kako se sve već zovu te pucaljke koje u minuti mogu usmrtiti desetke ljudi. Zar te činjenice ne dovode do prilično logičnog zaključka kako bi drugi amandman, koji pod nošenjem oružja podrazumijeva nošenje mušketa, a ne Glocka, možda ipak trebalo prilagoditi oružju 21. stoljeća? Ovdje se međutim stvar s oružjem počinje komplicirati…

Bilo je pokušaja da se ograniči osobno naoružanje. Primjerice, Bill Clinton je 1994. ograničio nošenje automatskog oružja. No u obrani nošenja oružja ne stoje samo konzervativci tipa Sarah Palin i njezinih 'čajankara', čiji žestoki politički rječnik sigurno ima utjecaja na stvaranje atmosfere u kojoj ljudi posežu za oružjem. Njega brani i udruženje National Rifle Association (NRA), kojem se dosada nitko nije uspio uspješno suprotstaviti. Njihov slogan 'Guns don’t kill people, people kill people' nije osobito logičan niti uvjerljiv, jer naravno da ljude ubijaju drugi ljudi – ali daleko je to lakše poluautomatskim oružjem nego palicama, noževima i ostragušama na barut. Opet primjera radi, za godinu 2000. FBI je procijenio da je 66 posto od 15.517 ubojstava počinjeno vatrenim oružjem.

NRA je glavni bastion u SAD-u protiv ograničenja (a kamoli zabrane!) nošenja oružja. Nevjerojatno utjecajan lobi ima daleko veću moć nego što to sugerira članstvo od četiri milijuna. Zato svaka diskusija ovog tipa, ma koliko žrtava palo i tko god one bile - đaci, studenti ili slučajni prolaznici – u pravilu završava nakon kratkog vremena i bez rezultata. Usprkos glasovima zgražanja, osudama i razumnim prijedlozima da je možda ipak došlo vrijeme da se o amandmanu ozbiljno razmisli. I tako do novog pokolja… Trebalo bi očito više političke volje i podrške javnosti da se stvarno nešto promijeni u zemlji u kojoj 60 milijuna ljudi posjeduje 200 milijuna komada vatrenog oružja (dakle, otprilike tri ubojite cijevi po osobi). Kako nesigurnost, ekonomska i socijalna, u Americi raste, ta podrška razoružanju sve više slabi: dok je prije desetak godina više od pedeset posto građana bilo za postroženje kontrole posjedovanja oružja, sada je taj broj pao ispod 40 posto.

Ipak, nije sve tako crno kako se nama u Europi obično čini kad čujemo vijesti o novom krvavom pohodu poput ovog posljednjeg u Arizoni. Tako bi neki ovdašnji cinik mogao reći da, ako svakih godinu-dvije neki manijak pobije desetak nevinih ljudi, to je mala cijena za sveto pravo nošenja oružja. No treba biti fer pa dodati da se, s obzirom na količinu oružja koje posjeduju, Amerikanci ustvari ponašaju jako civilizirano. Usporedba s našim krajevima nameće se kao – izlišna.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još