Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Vašar promašenih iluzija

Hrvatska je pobijedila u ratu, ali još nije oplodila mir, niti u vanjskoj, a pogotovo u unutarnjoj politici, pa prije negoli što ponovno počnemo mahati zastavama, u proslavi ovog međunarodnog rođendana, treba konačno odjenuti i dugačke hlače, kao što to priliči odraslim građanima u zemljama opće dobrobiti, zajamčene slobode, neporočne budućnosti i odgovorne politike

Toga presudnog 15. siječnja 1992. godine, kada je Hrvatsku kao neovisnu i suverenu europsku zemlju konačno priznalo svih petnaest članica tadašnje Europske ekonomske zajednice (današnji EU), Zagreb je srcem bio među zvijezdama, a glavom u oblacima, bez obzira što je cijelo tijelo već bilo obasuto bezbrojnim ranama, a noge još uvijek ostale zapletene u beskonačnom trnju. Oko četrnaest tisuća života već je bilo nepovratno izgubljeno, Vukovar je pao, a Dubrovnik, Osijek i Zadar gorili su pod tisućama granata, prosječna se plaća kretala oko stotinu njemačkih maraka (otprilike pedeset eura), a hranu i krov nad glavom tražilo je oko pola milijuna prognanika. I svi su znali da ih očekuju još mnoge strašne bitke poslije svih tih bitaka, ali je tog ponosnog dana nadmoćna većina ipak bila sigurna da je Hrvatska konačno pobijedila, bez obzira što će još skoro četiri godine čekati na potpunu teritorijalnu cjelovitost.

Prije zemalja EU-a, Hrvatsku su priznale Slovenija, baltičke zemlje, Ukrajina, Island, Vatikan i San Marino
I zbog toga je ovaj datum ipak ostao praznik svih praznika, bez obzira na sve one državne blagdane kojima se slave višestranački izbori, presudne saborske odluke ili tradicionalna vjerska pripadnost. U tom trenutku Hrvatska je, bez obzira na sve, stekla konačno pravo da bude svoja na svome, sama za sebe i zbog sebe same, a danas, dvadesetak godina kasnije, usprkos svemu, demokraciji, otvorenom tržištu, grbu i himni, zapadnim prijateljima i osobnim slobodama, još uvijek tavori na rubu Balkana, kao jedna od onih tranzicijskih žrtava koje su tako nekritički opjevanu budućnost pretvorile u vašar promašenih iluzija. Tada još novorođenče u pelenama, a danas već djevojka od devetnaest godina, Hrvatska je već davno izgubila nevinost, ali još nije dokazala zrelost, nesigurna, neuspješna, nevoljena i oklevetana, bez prave odlučnosti da otvorenih očiju pomogne sebi samoj, a čistoga srca okalja dosadašnje grijehe. Tek punoljetna, a već toliko stara, ogorčena i prevarena, kao neka daleka europska rođaka, koju su pustili u europsko predvorje, ali joj još nisu otvorili europska vrata.

Pa ipak, Hrvatska se sve manje vrti u beskonačnim krugovima u kojima je vanjska politika u pravilu bila nezakonito dijete unutrašnjih obračuna, predrasuda i neznanja. Nema dvojbe da su i Jadranka Kosor svojim slovenskim i europskim otvaranjima i Ivo Josipović globalnim nastupima i novim odnosima prema 'istočnim susjedima' napravili značajne iskorake, dok su konačno utihnule poslovične vanjskopolitičke svađe između Pantovčaka i Markovog trga. U posljednjim smo europskim pregovorima u nekim stvarima dobili i više negoli smo se nadali (sedam godina moratorija na prodaju poljoprivrednog zemljišta strancima), dok se u europskim procjenama Hrvatska izdvaja kao zemlja koja ipak najviše obećava, makar samo kao najbolji đak u najgorem regionalnom razredu. No i ova bolja Hrvatska ipak je ostala samo ona Hrvatska koja je oborila rekord u duljini pregovora s EU-om, a tek čini prve korake u prepoznavanju globalnih problema i izgradnji modernog imidža i identiteta.

Goran Jakuš / PIXSELL
Hrvatska je u stalnom vrludanju između elemenata vlastitog identiteta
Što smo (i gdje smo) sve bili?


U tim godinama skokovitog napretka, ali i nepotrebnih posrtanja, preokreta, zabluda i promašaja, hrvatski se identitet gradio na zemljopisnom položaju (nismo na Balkanu), dalekoj prošlosti (doba narodnih vladara), prekrajanju povijesti (jugoslavenska ideja, NOB), mesijanskoj ulozi (obrana Europe), vjerskom jedinstvu (katolicizam) i civilizacijskoj iznimnosti (tisućljetna hrvatska kultura), dok su se u međuvremenu Europa i svijet stubokom promijenili na potpuno drugačijim osnovama. Pa čak i ono što je prividno željela, Hrvatska je lakoumno preskakala u potvrdi uskogrudnih isključivosti. U srednjoeuropsku Višegradsku grupu (Češka, Slovačka, Mađarska, Poljska, Slovenija) nije ušla kada su je pozivali, a u Ceftu se učlanila tek kada su i Bugarska i Rumunjska već bile na pragu Europske unije, dok je uništenu Bosnu i Hercegovinu i ona ostavila na miru tek kada su Amerikanci nametnuli vlastiti mir.

Uzaludna priča o ZERP-u od početka se svodila na nemoćno busanje u prsa, dok je u znaku potpuno pogrešnih procjena konačnih ovlasti Haškog tribunala (nikada i nije bio zamišljen kao neki 'novi Nürnberg') i beskonačnih svađa sa susjedima, Hrvatska prolazila iz krize u krizu, iz afere u aferu, iz skandala u skandal. I tako je postala zakonomjerni dio 'Zapadnog Balkana', na kojem je danas tako nemilosrdno prisiljena da 'postane Europa i prije pristupa Europi', u ulozi učenika koji mora biti bolji i od svojih učitelja, a mnogo strpljiviji i od onih drugih koji imaju mnogo gore ocjene.

CROPIX / Igor Sambolec
Referendum će pokazati je li Unija i dalje na cijeni ili na sniženju
Samoubilačka potraga za izgubljenim ponosom


U ovih dvadesetak godina, koje su obilježile razaranja i smrt, nevjerojatna hrabrost i nadljudska nesalomljivost, spremnost na svaku žrtvu i vjera u svaku nadu, ali i košmar i bezakonje, nesnalaženje i promašaji, tvrdokornost i tvrdoglavost, mržnja i zločin, ostala je obilježena kao (balkanska?) zemlja koja je potrošila darovano vrijeme u neodgovornoj rasprodaji povijesnih šansi. Bez obzira na sva oklijevanja, nesnalaženja i 'otpore velikog svijeta', u devedesetim je godinama u svega četiri mjeseca prošla put od priznanja neovisnosti do članstva u Ujedinjenim narodima, da bi nakon pobjedonosne Oluje i mudrih Erdutskih sporazuma iznenada ostala obilježena i sama, poglavito zbog vlastite gluposti, neodgovornosti i isključivosti, uvijek pod dvostrukim diplomatskim povećalom i u znaku općih neizvjesnosti, bez obzira što se poslije prvih prodora Račanove diplomacije konačno našla pred vratima Europske unije. S mnogo nade, ali bez konačnih europskih datuma, pa bi – zbog svega što su im obećavali, a ipak odgađali u beskonačnost - hrvatski građani mogli konačno odbiti i tu nesmiljenu, tvrdokornu i neodlučnu, a ipak nezamjenjivu i neizbježnu Europu, na obvezatnom europskom referendumu, u tvrdoglavoj potvrdi još jedne hrvatske zablude u samoubilačkoj potrazi za izgubljenim ponosom.

A to bi ipak bila nepromišljena, nezaslužena, nepravedna i uzaludna kazna, bez obzira što bi se i povijest hrvatske vanjske politike dobrim dijelom mogla opisati kao politika brisanja prolivenog mlijeka (zločini poslije Oluje), skakanja u vlastita usta (misterij oko topničkih dnevnika), fige u džepu (reforma pravosuđa), zagovaranja dvostrukih mjerila (odnos prema prošlosti), vraćanja paste u tubu (prokockano Vijeće sigurnosti) i beskonačne odgode neizbježnog (kompromis sa Slovenijom, normalni odnosi sa Srbijom). Uvijek nepovjerljiva, a poslovično sklona teorijama zavjera, Hrvatska je branila srednjovjekovni identitet kada je trebalo pokazati europsku otvorenost, a rasprodavala obiteljsko srebro kada je trebalo misliti na budućnost vlastite djece.

Prije mahanja zastavama odjenimo dugačke hlače

Iza svega toga uvijek je stajala neka domaća neizbježnost, neki međustranački rat, neki obračun elita ili neki interes posvećenih pljačkaških skupina, u znaku kadrovskog feudalizma i stranačkih diktatura. Baš kao i drugi, ni Hrvatska ne može pobjeći niti od svoje prošlosti, a niti od svojih susjeda, a baš kao i svi ostali, ni Hrvati nisu neporočan narod neporočnih pojedinaca, ali bismo na ovaj dan najvažnije međunarodne potvrde ipak konačno trebali shvatiti da živimo u svijetu gdje se besplatni pokloni ne mogu zaraditi jeftinim prevarama, lažnim obećanjima i prokockanim moralom. Hrvatska je pobijedila u ratu, ali još nije oplodila mir, niti u vanjskoj, a pogotovo u unutarnjoj politici, pa prije negoli što ponovno počnemo mahati zastavama, treba konačno odjenuti i dugačke hlače, kao što to priliči punoljetnim građanima u zemljama opće dobrobiti, zajamčene slobode, neporočne budućnosti i odgovorne politike.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još