Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Kako sam ponovno odgledao 'Bitku na Neretvi'

Kada je ugledao ekscentrične spodobe, bradate ili sa slovom na kapi, iz Bulajićeva blockbustera koji je HTV emitirao u subotu u prime timeu, naš komentator nije mogao a da se ne upita kojim vremenskim strojem i pomoću kakve čarolije ili trika su oni, uz <em>zvuke devedesetih</em>, iskoračili iz filmskog platna u stvarnost. Nosili su iste oznake i pjevali iste pjesme, ali više nisu bili 'filmski' smiješni

Dva različita pristupa Drugom svjetskom ratu Hollywood je uspostavio već za vrijeme trajanja samog rata. Casablanca Michaela Curtiza iz 1942. primjer je filma koji se zanima za osobnu dramu pojedinca. Sasvim drugačiji je Trideset sekundi iznad Tokija Mervina LeRoya iz 1944. koji preferira spektakl, akciju i – neminovnu – epsku patetiku.

Šezdesetih godina su države pobjednice Drugog svjetskog rata snimale skupe spektakle o značajnim bitkama s neograničenim budžetom, tisućama statista i filmskim zvijezdama. Klasični primjeri su američki Najduži dan Kena Annakina i Andrewa Martina o normandijskom desantu (1962) i jugoslavenski Bitka na Neretvi Veljka Bulajića (1969). Jasno, slični filmovi snimani su u to doba i u Sovjetskom Savezu, uz državno pokroviteljstvo i u maniri karakterističnoj za epohu Brežnjeva, ali je u epohi Hruščova snimljen i iznenađujuće individualistički film Ždralovi lete Mihajla Kalatozova koji je u Cannesu 1958. osvojio Zlatnu palmu.

U subotu, 8. siječnja 2011. Hrvatska televizija prikazala je Bitku na Neretvi u prime timeu, na prvom programu, uz najavu u središnjem 'Dnevniku', što je primjer civiliziranog odnosa javne televizije prema kulturnom i povijesnom nasljeđu europskog antifašizma.

Neretva je blockbuster sniman u prokušanoj holivudskoj maniri, s mnoštvom domaćih i stranih filmskih zvijezda, obiljem pirotehnike i čitavim brigadama statista. Po oprobanom klišeu sličnih filmova, prikazuje se povijesni događaj s nekoliko mikro-radnji koje prate određene protagoniste i pokušavaju oslikati povijesnu situaciju. Kao što u Najdužem danu povremeno vidimo epizode u kojima se zatječu John Wayne i Robert Mitchum, tako i u Neretvi pratimo kratke priče o likovima koje glume, primjerice, Velimir Živojinović ili Boris Dvornik. Oba filma izbjegla su stereotipni prikaz oficira Wehrmachta kao ultimativnih negativaca (ili, pak, talijanskih vojnika kao kukavica), no nehotice su stvorili jedan drugi stereotip, a to je Curd Jürgens u ulozi njemačkog generala. I Hardy Krüger, koji začudo nema ulogu u Najdužem danu, veći dio glumačke karijere proveo je u uniformi Wehrmachta. Njegov pukovnik Kranzer možda je najzanimljiviji i najbolje odglumljeni lik u Neretvi, ali film je takve naravi da nije dopuštao pomniju karakterizaciju. U okviru kriterija ratnog spektakla Bitka na Neretvi napravljena je više nego korektno. Patetike i neuvjerljivih dijaloga ima, ali ni više ni manje nego u bilo kojem sličnom filmu američke ili britanske kinematografije. Što je posebno važno, Veljko Bulajić se suzdržao od prikazivanja scena sakaćenja, mučenja i silovanja jer takvo poigravanje emocijama publike uvijek je suviše jeftin filmski trik.

Gotovo je nevjerojatno s kakvim minucioznim smislom za pojedinosti je snimljena Bitka na Neretvi. U jednoj sceni pažljivi gledatelj može na dvije-tri sekunde vidjeti da general Lohring, koga tumači Jürgens, čita ilustrirani časopis Signal koji su nacisti izdavali za vrijeme rata. Talijanski kamioni imaju registarske pločice s oznakama RE – Reggio Esercito, odnosno Kraljevska vojska, a željeznički vagoni nose oznaku HDŽ, što je autentična oznaka željeznice takozvane NDH, na čijem području se bitka i zbivala. Kada zauzme talijansku intendanturu, Ljubiša Samardžić nalazi parmezan i chianti. Te su pojedinosti vidljive nakratko, ali je scenograf o tome ipak vodio računa, tako da će filmski fanovi u Neretvi teško pronaći kakav anakronizam.

Tu su i Vladimir Nazor, izvrsni Fabijan Šovagović čija tifusna groznica podsjeća na PTSP, talijanski časnik antifašističkih uvjerenja, ležerni i temeljiti Yul Brynner u akcijskoj maniri Sedmorice veličanstvenih, simbolika hercegovačkih stećaka, Picassov plakat i zaboravljena ljepota Špele Rozin.

Ipak, taj film nije bio na dobrom glasu. Kao što bi svaki ljubitelj filma radije gledao Casablancu nego Najduži dan, tako je i Nasvidenje v naslednji vojni Živojina Pavlovića iz 1980. zanimljiviji izbor od Bitke na Neretvi. Taj spektakl su voljeli dječaci zbog obilja akcije i pirotehnike. Ušao je u povijest kinematografije kao paradigma režimskog filma, a urbana mladež ga je sedamdesetih i osamdesetih godina ironično nazivala Bridge over Troubled Water prema hitu Simona i Garfunkela koji se pojavio nekoliko mjeseci nakon Neretve.

Približavanje nadrealizmu

Ono što je Neretvu i slične spektakle tada ipak činilo zabavnima bila bi pojava autentičnih camp likova kakve će puno kasnije u svijet filma uvesti tek Quentin Tarantino. Ti ekscentrici, koji su partizanski žanr približavali nadrealizmu, bili su istodobno i smiješni i odvratni, nosili su brade, ili jedno slovo abecede na kapi i pjevali su neke svoje čudne pjesme, za koje bi Tarantino rekao da spadaju u zvuk četrdesetih. Njemački, talijanski i ostali glumci, koji su glumili Nijemce i Talijane, gledali su ih sumnjičavo, nisu znali što bi s njima, kao da su banuli na snimanje iz nekog drugog filmskog seta, kao da to nije film u kojem ozbiljni ljudi vode Drugi svjetski rat nego Let iznad kukavičjeg gnijezda s viškom statista.

U vrijeme Simona i Garfunkela, ti su alieni u ljudskom obličju bili bizarni, poput neuspjelo dizajniranih čudovišta koja se, obrasla u brade, ili sa slovom na kapi, kreću granicom između groteske i horora. Danas je Bitka na Neretvi postala film koji ne govori o Drugom svjetskom ratu, nego o vremenu u kojem se te spodobe moglo promatrati kao nešto bezopasno, kao nešto što je moguće samo na filmu. Čak su se i vampiri i vukodlaci doimali kao realnija opasnost, jer, za razliku od tih tipova, vampiri i vukodlaci su živjeli u mašti, dakle u nečemu što je moćnije i od same stvarnosti. One trash nakaze bile su stvarne, ali i – jednako stvarno – poražene u jednom, ni više ni manje, nego svjetskom ratu između Dobra i Zla, što se činilo kao solidno jamstvo da će zauvijek ostati u fikciji strave i povijesti zločina. Jamstvo se činilo utoliko čvršćim jer je njihovog gospodara u liku nacističkog generala tako često glumio Curd Jürgens, čovjek koji je zadnju godinu rata proveo u koncentracijskom logoru kao protivnik nacizma.

Ne zna se kojim vremenskim strojem i pomoću kakve čarolije ili trika su, uz zvuke devedesetih, iskoračili iz filmskog platna u stvarnost. Nosili su iste oznake i pjevali iste pjesme, ali više nisu bili smiješni. U blizini se nije zatekao nitko tko bi nas mogao spasiti, ni poručnica Ripley, ni Harry Potter, ni James Bond, a partizani su valjda mislili da je jedna pobjeda bila dovoljna i dovoljno poučna.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još