Prosinac je mjesec dodjele Nobelovih nagrada i svijet se, makar i na kratko, zabavljao kontroverzama vezanim uz njih. Najčešće uz one dodijeljene za mir i književnost. Tako je i ovogodišnja nagrada za mir dodijeljena praznoj stolici u Oslu, stolici na kojoj je trebao sjediti Liu Xiaobo, što je pak razbjesnilo kineske vlasti koje su najpoznatijeg kineskog disidenta i borca za ljudska prava lani osudile na 11 godina zatvora.

Nagrada za književnost Mariju Vargasu Llosi, peruanskom piscu nastanjenom u Španjolskoj, nije izazvala puno komentara niti veliku pažnju, a njegov govor na dodjeli nagrade podsjećao je više na domaću zadaću kakvog provincijskog gimnazijalca nego na zrelog književnika koji je upravo primio najveće svjetsko priznanje.

Ove godine prava zvijezda proslave bio je jedan – fizičar, Andrei Geim kojem je, zajedno s Konstantinom Novoselovim, dodijeljena nagrada za izum novog materijala nazvanog grafen. Radi se o materijalu koji se sastoji od samo jednog sloja atoma grafita, a svojstva su mu tako fantastična da se predviđa kako će promijeniti naš način života baš kao što je to svojedobno učinila plastika. Osim što je najtanji, grafen je ujedno i najsavitljiviji, najčvršći i najtvrđi materijal, daleko superiorniji od silikona.

Kako legenda kaže, smišljen je na laboratorijskim sastancima poslije radnog vremena: naime, petkom uvečer kada obični ljudi odlaze na piće, na večeru ili u kino, nekoliko suradnika - Andrei, njegova supruga i suradnica Irina Grigorijeva, njegov bivši student Konstantin Novoselov i još nekolicina kolega sastajali bi se i postavljali sebi nemoguće zadatke. Zabavljali bi se tako da rješenja traže izvan uobičajenih načina razmišljanja. Iz takvog je mozganja proizašlo i otkriće grafena. U jednom dokumentarcu za švedsku televiziju Geim je vrlo jednostavno pokazao kako je do toga došlo. Olovkom je na papiru povukao crtu, a zatim selotejpom uzeo otisak te crte. Drugim komadićem selotejpa uzeo je otisak grafita s trake - i tako dalje gotovo do u beskonačnost, demonstrirajući svojstvo grafita da se razdvaja na sve tanje i tanje slojeve. To je jedna od onih situacija kad se svakome tko to gleda čini da je to i sam mogao smisliti. Samo što, eto - nije.

Misliti drugačije…

Međutim, Geim je pronalaskom grafena demonstrirao i nešto drugo, značaj drugačijeg načina mišljenja u znanosti. U užem svijetu fizike on je to pokazao još ranije. Još prije deset godina, 2000, podijelio je Nobelovu nagradu za fiziku s Michaelom Bessyjem za eksperiment sa žabom koja levitira. Kad su ga u tom istom dokumentarcu reporteri pitali kako se osjećala žaba - sudionica u njegovom pokusu - Geim je rekao da je imala 'prilično smiren izraz lica'. A godine 2001. objavio je znanstveni rad u kojem je kao koautora naveo svog hrčka Tishu!

Ovaj duhoviti, živopisni i maštoviti lik rođen je 1958. u Sovjetskom Savezu. I otac i majka bili su inženjeri. Cijeli je studij, uključujući i doktorat iz fizike, završio u SSSR-u. Početkom devedesetih, kad mu je – kako kaže - dosadilo da ga pogrdno zovu Židovom (po majci) ili Nijemcem (po ocu), napustio je zemlju i prvo se skrasio u Nizozemskoj, a potom u Velikoj Britaniji. Naravno, tamo je imao nemjerljivo bolje uvjete za rad. Koliko mu je rad važan - a očito i zabavan - pokazuje i podatak da novinari muku muče dobiti ga pred kamere ili nagovoriti ga na intervju. Medije izbjegava kao kugu. Ono što bi nekome hranilo taštinu, njemu je odiozno i nepotrebno.

…i živjeti drugačije

Pažnju javnosti Geim je privukao još jednom, posve neobičnom gestom. Kada su njega i Novoselova pitali jesu li patentirali grafen, odgovorili su da – nisu! Nisu patentirali novi materijal, iako su potpuno svjesni njegovih revolucionarnih svojstava i beskrajnih načina primjene koje će grafen uskoro doživjeti, primjerice u proizvodnji tranzistora i kompjuterskoj tehnologiji uopće. U istom programu su, naime, pokazali samo jedan način upotrebe grafena. Uskoro će kompjuteri izgledati kao izvanredno tanka, prozirna, savitljiva ploča - ustvari touch screen načinjen od novog materijala, koji će se moći saviti i spremiti u džep, baš poput novina.

Ovdje vrijedi na trenutak zastati. Radi se, naime, o nezamislivom novcu koji su Geim i Novoselov mogli zaraditi, samo da su htjeli. A nisu htjeli: objavivši svoje radove bez prava na patent, odmah su grafen poklonili čovječanstvu. Zanima ih samo istraživanje, rekli su. Već im je dosadila priča o grafenu, sad istražuju nešto drugo, dodali su, poput dvojice znatiželjnih dječaka kojima je u životu najvažnija upravo njihova znatiželja.

Na insistiranje reportera, koji nikako nije mogao povjerovati da su propustili fantastičnu priliku obogatiti se, Geim je pojasnio svoj stav: 'Novac ionako služi samo da se o njemu ne brinete. Ja ga imam dovoljno da se ne brinem, ne treba mi više.' Ova jednostavna rečenica, koja zvuči gotovo kao poučak, ne samo da govori o njegovoj skromnosti, nego navodi na razmišljanje o vrijednostima kojima se rukovodimo u životu.

Nije u šoldima sve

Ako, naime, cinici za Geimov postupak čak i prihvate njegovo lakonsko objašnjenje da novca ima dovoljno, to se ni u kojem slučaju ne može reći za njegovog kolegu znanstvenika (i zemljaka), 44-godišnjeg matematičara Grigorija Jakovljeviča Pereljmana. Pereljman je 2006. hladnokrvno odbio i matematički pandan Nobelove nagrade (tzv. Fieldsovu medalju) i njezin novčani ekvivalent od milijun dolara lani u ožujku, premda je napustio sveučilište, nema nikakvih redovitih izvora prihoda i živi s majkom u skromnom stančiću u Sankt Peterburgu.

Čudak, reći ćete, ali to ovdje nije bitno. Bitan je, nazovimo to tako, osjećaj znanstvenog poziva, njegov ethos, naime, to da cijela ta stvar oko znanja nema nužno veze s novcem: ima li ga se malo, nimalo ili taman toliko koliko netko osjeća da mu treba. Nema veze s novcem, ali ima s nekim drugim vrijednostima, recimo s užitkom u spoznaji zarad spoznaje same. Da ne bi bilo nesporazuma: nije ovdje riječ o ulaganjima u znanost, nego o znanstvenicima, njihovoj motivaciji i - o etici. Kod Pereljmana se taj životni stav očituje kao čudačko pustinjaštvo, kod Geima kao djetinja zaigranost, ali u oba slučaja riječ je o istom.

Geima do otkrića nije dovela želja za zaradom, nego znatiželja i mašta. Neosporno je da će ući u povijest kao jedan od tvoraca grafena, ali trebalo bi njegovo ime zapamtiti i zbog ove izjave. 'Geimov poučak' nam govori da u životu postoji i nešto vrednije od novca, pa čak i kad se nađe nadohvat ruke.