LOGIKA TRŽNICE

Uloga kobasica u javnom prostoru

30.12.2010 u 12:00

Bionic
Reading

Ovih je dana cijela Europa nakinđurena arhetipskim simbolima toplih kućica u kojima se toči kuhana rakija i režu debrecinke. Umjesto gunđanja o seljačluku i žučnih rasprava o 'pravom lokalnom štihu', za Zagreb - i ostale naše gradove - taj božićni Disneyland je prilika da se ozbiljno razmisli o razumnom korištenju središnjih pješačkih zona

Svima su nam dobro poznate simpatične brvnare pod čijim se krovićima njišu kobasice i puši kuhano vino. Podsjećaju li vas one na nešto određeno? Jesu li po nečem posebni ovi simboli tradicionalne lokalne kulture?

Najvjerojatnije nisu. Nećete se moći sjetiti ničeg posebnog upravo zato što su vrlo slično izgledale tezge na kojima ste nedavno konzumirali lokalne proizvode u Grazu, Pragu ili Kölnu. Razlog, dakle, nije u vašem lošem zapažanju, nego u činjenici da ovakvi objekti svuda izgledaju isto. Tematski krajolik i globalna potrošačka industrija stvaraju svojevrsni multikulturni miks povijesnih motiva iz kojih nastaje ova kulturna amnezija. Svi božićni sajmovi izgledaju isto, pa se nijednog mjesta zapravo ne sjećamo. Tako je ovih dana cijela Europa nakinđurena arhetipskim simbolima toplih kućica u kojima se toči kuhana rakija i režu debrecinke. Ali nije tako samo u Europi.

Na božićnom sajmu na zagrebačkim štandovima našle su se i šalice s likom uhićenog bivšeg premijera Sanadera

Vrlo je vjerojatno da će i kiosk u Vancouveru na kojem će vam ponuditi tradicionalni kanadski viski biti umanjena verzija traperske kolibe. Baš kao što će kiosk s tradicionalnim tajlandskim specijalitetima na Times Squareu imati oblik sojenice ili pagode. Štoviše, upravo će imitacija tradicionalnog graditeljskog i kulturnog klišea biti jamac kvalitete starog viskija ili svježine račića u kokosovom mlijeku. Što neki grad više ovisi o turističkoj potrošnji, ovaj će tradicijski kulturni kičeraj biti sočniji i raznovrsniji.

Kleti, brvnare, kažuni i kič

Hrvatska je mala i relativno nepoznata zemlja u koju turisti dolaze uglavnom ljeti, pa kod nas ovaj kulturni miks još uvijek nije interkontinentalan, ali su zato zastupljene sve inačice naših kulturnih podneblja. Od Osijeka do Dubrovnika, svaki se grad potrudio dostojno okititi vlastitim imaginarijem kulturnog identiteta. Za njega je odabrao i odgovarajući arhitektonski simbol. Tako su pješačke ulice zakrčene malim zagorskim kletima i lovačkim brvnarama ili replikama istarskih kažuna i kamenih kućica od poliestera.

Optužba za kič je uglavnom srž kritike koju ovakvim prozorima upućuje i dobar dio sugrađana koji misle da je kulturni identitet i urbana kultura Zagreba ili Splita time ozbiljno narušena. 'Ovo je grozno - poseljačili su grad!... Ulice su pretvorene u pijani vašar!', često ćete čuti njihove negativne komentare dok s gnušanjem okreću glavu od šarenih šatora i začepljenog nosa prolaze pored kazana i tezgi.

Revoltirani građani su možda u pravu kada se obrušavaju na estetske kvalitete božićnog Disneylanda koji je, makar privremeno, radikalno promijenio sliku središta gradova. Nažalost, ova se kritika uglavnom zaustavlja na kategorički lijepom ili ružnom. Zato je osuđena da se u očima onih koji je ne razumiju ili se s njome ne slažu pričinja kao intelektualna nadmenost s kojom se ne može komunicirati. Baš kao i kada su napadali nakaradne urbane vile na obali ili dosadnu arhitekturu trgovačkih centara, sve je uvijek ostalo na estetskim kriterijima.

Između sajmišta i pješačke zone

Štandovi nude i širok spektar kičastih božićnih ukrasa

Kritiku bi i ovoga puta trebalo proširiti na druge aspekte ovog kulturno-prostornog fenomena, poput pravila ponašanja u javnim pješačkim zonama, koncepcije organizacije prostora ili općenito na generalnu ideju javnih događanja u centru gradova. Ako se pješačka zona pretvara u sajmište, onda se uvijek treba pitati koliko je njena osnovna uloga umanjena i je li taj manjak adekvatno kompenziran. Kako stvari kod nas funkcioniraju, čini se da je glavni kriterij isključivo novac. U nedostatku financija, Grad je odlučio zaraditi na javnom prostoru koji se ovih blagdanskih dana može dobro tržiti. Zategnuti odnosi na relaciji Poglavarstvo – Holding u Zagrebu su utjecali i na uvjete korištenja poslovnih brvnara i šatora. Zagrebačke tržnice prepustile su ukupnu organizaciju gradskom Uredu za graditeljstvo, komunalne poslove i promet koji je, uz najam objekata, naplaćivao i takse za svojevrsnu lokacijsku dozvolu. Budući da termin dolazi iz Zakona o građenju, legitimno je postaviti pitanje: postoji li prostorna koncepcija iza ovih lokacijskih dozvola?

Nažalost, nitko se u gradskom uredu nije upitao koliko je razmještajem štandova narušena kvaliteta javnog prostora. Dok prolazite istočnom stranom glavnog zagrebačkog trga, stiješnjeni između privremenog klizališta, brvnara, tendi i velikog šatora prigodnog imena 'Svijet kobasica', osjećate se poput trapavog cirkuskog medvjeda koji se sapliće u kablove i užad. Ne mislim nužno da je trg postao lijep ili ružan. Podržavam uvjerenje da bi grad trebao biti konstantno promjenjiv izvor vizualnih i drugih senzacija. Jednoličan grad nije poticajan okoliš za život. No ovdje se najvjerojatnije nije radilo o nekoj smišljenoj scenografiji, već više o slučajnom postavu koji osim kobasica i degustacije vina u prostornom smislu nije ponudio novu vrijednost. A zatvorio je pješačke tokove i onemogućio prostorne prakse koje su ovaj prostor činile trgom.

Logika tržnice

Upravo to je pokazatelj da nije postojao prostorni koncept privremenog postava za centralnu zagrebačku pješačku zonu, nego je vladala logika tržnice. Imamo trgovački prostor koji treba popuniti, a ljudima s vrećicama dovoljno je ostaviti prolaze. U tome i jest nesporazum. Prevladava mišljenje da je većina onih koji dolaze u pješačku zonu ovdje radi kobasica.

Božićni štandovi na pariškom Trocaderu

Javna zabavna događanja i promidžbene aktivnosti koje su posredno ili neposredno vezane uz komercijalnu korist organizatora, a odvijaju se u centralnim pješačkim zonama naših gradova, treba vrednovati prema stupnju otvorenosti. Često se ovakvim manifestacijama ispravno nameće pitanje privatizacije prostora. Iznajmljivanje velikih dijelova javne pješačke površine je problematično zato što se javni prostor pretvara u isključiv prostor u kojem oni koji ne žele konzumirati dotični sadržaj postaju isključeni. Svojim mjerilom i agresivnom prisutnošću u potpunosti mijenjaju vizure javnih prostora pa su često ambijentalne kvalitete prostora ozbiljno dovedene u pitanje. Sve su to problemi s kojima se ne može samo baviti Ured za izgradnju i komunalne poslove ili Zagrebačke tržnice nego i Ured za kulturu i Zavod za urbanizam ili Turistička zajednica grada.

Možda bi to bio dobar početak razmišljanja izvan uskih tržišnih okvira ili predrasuda o kulturnom identitetu. Komentare o autentičnom zagrebačkom štihu treba prepustiti muzealcima, a ovakve periode intenzivne socijalne razmjene iskoristiti da se razmisli o razvoju ukupnog javnog života Donjeg grada. Zašto ovaj blagdanski intenzitet kulture i zabave ne bi iskoristili za oživljavanje nekih donjogradskih dvorišta? Blagdanski ugođaj uglavnom je centriran u središnji dio grada. Već dvije ulice dalje, Zagreb se pretvara u samog sebe. U dosadni mali grad na čijim se ulicama nakon ponoći čovjek osjeća nepoželjan. Sjetite se kada vam gazda, koji je proglasio fajrunt, gasi i pali svjetla kako bi signalizirao da je vrijeme da se plati posljednje piće. Tako se osjećate i kada iz prepune Bogovićeve zakoračite u Gajevu i Preradovićevu. Pješačkim je zonama potreban koncept korištenja i plan upravljanja javnim prostorom. Ako je pločnik Donjeg grada centralno mjesto kulturnog života grada ili države koje u vrijeme blagdana postaje izvor prihoda, onda zaslužuje odgovorno korištenje.