Ajde, i to dočekasmo. Da predstavnici Hrvata i Srba u Hrvatskoj uđu u jednu ozbiljnu političku polemiku, ali bez teških riječi koje su se ne tako davno znale čuti, kamoli nečeg goreg. Tako je barem meni izgledalo kad je pokrenuta rasprava o načinu izbora srpskih zastupnika u Sabor, što je, razumije se, važna tema i za jedne i za druge. No, onda je, riječ po riječ, polemika prerasla u spor, spor u svađu, i tu već pomalo upitno dižeš obrve.

Ali, neka, kažeš, i dalje je vrlo dobro i ohrabrujuće kad vidiš Hrvate i Srbe kako se hvataju isključivo za argumente, a zadovoljstvo raste što ovo ipak nije neka ekskluzivno etnička tema, iako bi to mogla postati. Ne znam kako je s vama, ali meni je uvijek drago čuti Milorada Pupovca kako govori o, recimo, porezima na banke, pa traži da se oni povećaju. Ili kada ga čuješ prije ovotjedne rekonstrukcije Kosoričine vlade kako traži da ona bude korjenita, a ne kozmetička, i baš me, evo, zanima što misli sada: kako je to ispalo?

Srbi mogu glasati za hrvatske kandidate i obrnuto

Po istoj je logici i način izbora srpskih saborskih zastupnika nešto o čemu su pozvani govoriti i Hrvati jer to nikako ne može biti samo srpska tema, nego i hrvatska i srpska ili, ako baš hoćete, hrvatsko-srpska. Nikome, rekoh, neće pasti kruna s glave ni ako tu bude nešto polemike i sporova, mada bi o nekim granicama ipak trebalo voditi računa. Jer, kad novi način izbora srpskih zastupnika napadnu sve opozicijske stranke s hrvatskim predznakom, dobar dio medija i političkih analitičara, pa se u to još uključi i predsjednik Josipović, onda to već počinje sličiti na – kampanju.

I to kampanju koja po žestini i temperaturi jedva da nešto zaostaje za ovom antikorupcijskom kampanjom, kao da su i Srbi, uz lukavu asistenciju HDZ-a, uzurpirali i ukrali nešto što im ne pripada. Vratit ću se tome malo kasnije, najprije se podsjetimo da se polemika vodi oko toga što prijedlog novog zakona predviđa da najjača srpska lista na izborima odnosi sva tri srpska zastupnička mjesta u Saboru. Dakle, ako Stanimirović-Pupovčev SDSS dobije i jedan glas više od konkurentskih srpskih stranaka, pripada mu cijela izborna žetva, a ostalima ništa, ni zrna.
To, naravno, nije dobro rješenje. Favorizira jake, hendikepira slabije, destimulira pluralizam u srpskom dijelu političke scene. Tko bi to podržao? Ali, ima tu još jedna važna, jako važna izborna novina koja se u ovoj kampanji sasvim, ali baš sasvim, izgubila. Prvi put izborne liste srpskih stranaka pojavljuju se zajedno s listama hrvatskih stranaka, pa kojem se Hrvatu sviđa, može glasati za Srbina Pupovca jer mu izgleda bolji od, ne znam, Hrvata Šeksa ili Šišljagića. A kojem se Srbinu hoće, može glasati za Hrvata Milanovića ili Čačića, a ne za tog istog Pupovca. Tko razuman može reći da je to loše?

Najsmjeliji potez Srba prema integraciji u hrvatsko društvo

Nitko, naravno, posebno ne Hrvati. Jer, Srbi su ovim, kao izrazito malobrojni, ako hoćete i demografski obogaljeni, ušli čak u riskantnu ili i naivnu mogućnost da im drugi biraju predstavnike (slično kao Hrvatima u BiH), a ipak su napravili korak prema građanskim, nenacionalnim strankama. I to prije hrvatskim strankama koje, ne osvrćući se na tu potencijalno asimilizacijsku srpsku žrtvu, ljubomorno čuvaju ono svoje 'H' (HDZ, HSS, HNS, HSLS, HSU), kao da će im netko ukrasti Hrvatsku (iako ove korupcionaške afere jasno pokazuju da ta opasnost najviše dolazi baš od njih). Dakle, Srbi su napravili dosad najsmjeliji potez da se integriraju u hrvatsko društvo, ali, rekoh, o tome se u ovoj kampanji protiv Pupovca i SDSS-a ne čuje ništa, ni slova.

Zašto, pobogu? Zar je moguće da i najistaknutijim ljudima koji su se uključili u tu kampanju ne smeta ovo sadašnje stanje kada su Srbi Hrvatima ono što izvikuju navijačke horde na Maksimiru i Poljudu, a Hrvati Srbima ono što izvikuju iste takve horde na Marakani i stadionu Partizana?! Zar nije došlo vrijeme da se s većinske hrvatske strane najzad otvoreno kaže da se Srbe u Hrvatskoj smatra svojima i da ih se na taj način najdjelotvornije zaštiti od spomenutih navijačkih hordi? Po njima, tim hordama, ispada da su Hrvati i Srbi samo u trenutnom primirju do nekog novog rata, a još se čeka junačinu koja će im se usuditi reći da su to nastrane gluposti.

Simboličko zaključivanje ratnih sukoba

Eto, to je ono što očekujem od kritičara novog izbornog zakona, posebno od onih najodgovornijih, Josipovića i Milanovića: da ljudima objasne da je tim zakonom simbolički zaključeno razdoblje ratnih sukoba iz devedesetih, pa i nešto još važnije. Da povijest hrvatsko-srpskih odnosa nije povijest ratovanja isprekidanih suradnjom, nego povijest suradnje isprekidane ratovima. Ta suradnja ima duboko korijenje koje seže od početka prošlog stoljeća i Hrvatsko-srpske koalicije (Supilo-Pribičević), nastavlja se Seljačko-demokratskom koalicijom (Radić-Pribičević), a okrunjena je kroz hrvatsko-srpsku partizansku borbu u NOB-u.

I sada je stvar u tome da se nađe politički modus kojim će se to nastaviti. A ne inzistirati samo na ona tri srpska zastupnika, i to s prizvukom da je to nekakva prevara Srba, tj. da su samo oni 'nadzastupljeni' u Saboru. To je naprosto laž. Zbog većinskog izbornog zakona profitirao je i bio nadzastupljen u Saboru ne samo Tuđmanov HDZ devedesetih, nego su to i danas sve hrvatske stranke kojima ide na ruku izrazita neujednačenost broja birača u izbornim jedinicama. Tako mnogi hrvatski zastupnici ulaze u Sabor s bitno umanjenim brojem glasova, dakle privilegirani upravo onoliko koliko se sada gnjevno predbacuje budućim zastupnicima Pupovčeve stranke.

Molio bih Josipovića i Milanovića, a obojica su kao pravnici kvalificirani za to, da i ovo malo približe hrvatskoj javnosti. U suprotnom, mora se i njih smatrati odgovornim za nejasnoće i smutnje koje upravo plave javnu scenu, a već ih je toliko kao da se želi reći da bi sve bilo u redu s politikom u ovoj zemlji i s njezinim izbornim zakonodavstvom samo da nije tih Srba. Posebno je žalosno što tome suflira i najveća opozicijska stranka SDP, gdje ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, da Srbi nisu u današnjoj vladajućoj koaliciji prvenstveno zato da joj osiguraju parlamentarnu većinu, nego zbog one povijesne hrvatsko-srpske suradnje na kojoj ovdje, s vrag zna koliko vajde, inzistiram.

Zbog tog nerazumijevanja iz Milanovićeve stranke toliko i navaljuju na Pupovca da napusti vladajuću koaliciju i tako natjera Kosorovu na izvanredne izbore. To će zbilja jednog dana, kada Hrvatska bude bliža građanskoj, a ne, kao sada, nacionalno ušorenoj državi, biti sasvim normalno. Ali, danas bi bez trunke sumnje bilo shvaćeno tako da su 'Srbi srušili hrvatsku Vladu' i ne znam zašto se neki oko toga prave toliko blesavi. Zato, pamet u glavu i ne igrajmo se s vragom. Prvi put nakon više godina odgovor na pitanje 'što su Hrvatima danas Srbi' relativno je zadovoljavajući.

Nisu više neprijatelji, što je najvažnije, a sutra, ili već danas, mogu opet postati dobri hrvatski prijatelji. Zar bi trebalo željeti da bude obratno?!