Komentatori KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Neredi i školarine: nova nelagoda u kulturi

Povodom najavljenih povećanja školarine u Velikoj Britaniji, prošli je tjedan u studentskim nemirima u Londonu ozlijeđeno desetak osoba i pritom je napravljena veća materijalna šteta na zgradi vladajuće konzervativne stranke. Poslije grčkih, bili su to najjači prosvjedi protiv općeg trenda povećavanja studentskih školarina. Nakon njih, slični prosvjedi su uslijedili i u Italiji. Profesor Filozofskog fakulteta, Darko Polšek, tim povodom analizira povode i posljedice studentskog gnjeva

Prosvjedi su reakcija na prijedlog britanske vlade da se iznos studentskih školarina utrostruči: na taj bi način godišnje školarine iznosile šest, a iznimno i devet tisuća funti, i na taj bi način britanske studentske školarine (p)ostale najviše u Europi. Britanski mediji vijest su komentirali s izvjesnom količinom ravnodušnosti, kao da je riječ o naoko sporednom problemu, naime problemu neispunjavanja izbornih obećanja liberalnih demokrata, koji su velik dio glasova dobili upravo od studentske populacije.

Na prvi pogled čini se da je ‘ravnodušnost’ britanskih medija i vlasti primjerena. Na rang listama najboljih sveučilišta, britanska sveučilišta zauzimaju osam od prvih deset mjesta, a među stotinu najboljih svjetskih sveučilišta, britanskih  ima dvanaest.  Zadovoljstvo studijem prema National Student League bilježi zavidne brojke. Ako je vjerovati britanskom sociologu Franku Furediju, bolonjski proces, britanskim studentim i nastavnicima uopće ne predstavlja posebno važnu temu rasprava. (Glavni je razlog očit: bolonjski je proces oblikovan prema britanskom, točnije - engleskom modelu visoke naobrazbe.) Broj stranih studenata na britanskim sveučilištima svake godine raste za otprilike 7%. Prošle je godine na britanskim sveučilištima registrirano 368.970 stranih studenata (a od toga samo 66.000 europskih). Broj studenata posebno iz Kine i Indije sve više raste. Ukratko, gledajući iz inozemstva, britanske vlasti i porezni obveznici ne bi trebali imati razloga za zabrinutost.

Ali kriza nas je naučila da razlikujemo privid i mnogo dublje uzroke nelagode. Prvi koraci konsolidacije državne riznice manifestirali su se u Britaniji već prije nekoliko godina, u vrijeme laburističke vlade, pokušajima zatvaranja nekih sveučilišta i otpuštanjem većeg broja kvalitetnih nastavnika. (Pred deset godina, britanski je ministar prosvjete David Blunkett posjetio Hrvatsku kako bi svojoj javnosti pokazao da britanska vlada nije jedina socijaldemokratska vlada koja uvodi školarine.) The Telegraph je u siječnju objavio da će se tijekom sljedeće tri godine zbog smanjenja visokoškolskog proračuna u iznosu od 2,5 milijarde funti morati zatvoriti tridesetak sveučilišta! A Anthony Grafton na stranicama The New York Review of Books opisuje ‘sramotu britanskih sveučilišta’, te uspoređuje sveučilištarce sa žabama koje ugibaju jer nisu sposobne reagirati na na polagane promjene temperature vode, pa tako ne primijećuju ‘točku ključanja’ – točku vlastite smrti.

Prema mnogim promatračima i komentatorima povećanje školarina i žrtvovanje ‘općeg dobra’, smanjenjem proračuna za visoke škole, jedna je od vidljivijih nepravdi ‘neoliberalnog kapitalizma’. 

Ali kakav je to interes neoliberalnog kapitalizma da studentima otežava život? Ako je znanje sjajna investicija, moć na kojoj se gradi neoliberalni kapitalizam, kako je došlo do toga da on presijeca granu na kojoj sjedi, da čak i najbogatije zemlje svijeta otpuštaju sveučilišne nastavnike, te da primjerice u zemlji s najvećim brojem vrhunskih sveučilišta po glavi stanovnika, britanske vlade raznih orijentacija ne prepoznaju svoj i opći interes?

Prvo: Proračun, proračun, proračun

Prvi i najočitiji odgovor jest: proračun, proračun, proračun. Da bi se postigla, i još teže – održala vrhunska kvaliteta koju danas postižu britanska sveučilišta potrebno je izuzetno društveno bogatstvo.

Kolika je cijena vrhunske znanosti i vrhunskog obrazovanja? Najpoznatije sveučilište - Harvard, primjerice, na kojem predaje 2,160 nastavnika, i studira oko 20.000 studenata, raspolaže vlasništvom  koje se procijenjuje na oko 25,6 milijardi dolara i ima godišnji proračun od gotovo dvije milijarde dolara. (Ta dva iznosa zajedno, za oko 5 milijardi dolara nadilaze ukupni ovogodišnji proračun Republike Hrvatske.) Cijena studiranja za svakog studenta na Harvardu iznosi oko 60.000 dolara godišnje, a financijski menadžer Harvarda pred desetak je godina zarađivao oko 10 milijuna dolara godišnje. Harvardske biblioteke trenutno raspolažu s 14 milijuna knjiga, 400 milijuna rukopisa u 45 tisuća kolekcija, s 12,9 milijuna digitaliziranih knjiga, 100 tisuća časopisa, 10 milijuna fotografija, 3,4 milijuna zooloških primjeraka, najvećom zbirkom kineskih djela izvan Kine i s više ukrajinskih naslova negoli što ih ima u Ukrajini.

Usporedbe radi, vlasništvo Sveučilišta u Cambridgeu (s 18,5 tisuća studenata i 8,5 tisuća nastavnika (i odnosom 2:1!), te s 88 nobelovaca) procijenjeno je 2006. na 8,2 milijardi dolara. Oxfordsko sveučilište (3,600 nastavnika: 18,7 tisuća redovnih i 20.000 izvanrednih studenata; 48 nobelovaca i oko tridesetak predsjednika svjetskih država) procijenjeno je na 7,8 milijardi dolara. Pred nekoliko godina, sveučilišta u Cambridgeu i Oxfordu, samo od dobrotvornih fondova i zaklada uspjela su prihodovati svotu od milijardu funti svako. Iz državnog proračuna Oxford i Cambridge primaju po oko 400 milijuna funti (otprilike trećinu za akademski posao, a dvije trećine za istraživanje.)

Spomenuti impresivni iznosi i podaci, međutim, čini se da govore u prilog studentskim prosvjedima, naime da bi spomenuta vrhunska sveučilišta mogla bez školarina. Mnogi studenti zasigurno postavljaju pitanja poput: je li Harvardu baš potrebna veća zbirka ukrajinskih naslova od one u samoj Ukrajini? Je li mu potrebna zbirka od 10 milijuna fotografija i 400 milijuna rukopisa? I, po analogiji, bi li se Oxford i Cambridge mogli odreći (ili možda sami unovčiti) dio svog golemog bogatstva? (Prisjećajući se vlastitog iskustva gosta na večerama za ‘visokim stolom’ s vrhunskim francuskim vinima, i osobno sam gotovo sklon odgovoriti pozitivno.) Ali glavni zagovornici povećanja školarina, naravno, nisu sama sveučilišta (kojima je svejedno otkuda dolazi novac), već vlada, koja pokušava smanjiti proračune za osamdesetak britanskih sveučilišta, odterećenjem od poreza ostalih poreznih obveznika.

Kako nam vrtoglavi iznosi proračuna i vlasništva pojedinih sveučilišta ne bi zamutili pogled, spustimo se u okvire koje možemo predočiti. Da bi se održala vrhunska kvaliteta sveučilišta potrebne su primjerice iznimno dobre biblioteke. Nastavnici obično nisu svjesni njihove cijene. Razmotrimo nekoliko primjera: godišnja pretplata samo na jedan kemijski časopis - Tetrahedron (četiri broja) za takva sveučilišta iznosi 39.082 dolara, a pretplata za Journal of Comparative Neurology iznosi 27.465 dolara. Broj znanstvenih časopisa koji se referiraju samo u najpoznatijim svjetskim bazama (i koje bi biblioteke vrhunskih sveučilišta morale imati) iznosio je pred tri godine 23.700 naslova. Cijene pretplata na časopise povećale su se u posljednjih dvadesetak godina za 302 posto (što je gotovo šest puta više od prosječnog porasta košarice potrošačkih cijena). Prošle je godine, primjerice, nizozemski izdavač znanstvenih časopisa Elsevier objavio dobit u visini od 1,1 milijarde dolara: samo od ukoričenih izdanja časopisa. Robert Darnton, najpoznatiji svjetski stručnjak za trendove u znanstvenom objavljivanju i bibliotekarstvu nedavno je objavio ‘tri jeremijade’ na spomenute teme. Troškovi publiciranja vrtoglavo se penju unatoč činjenici što se velik dio izdavačkog posla, autorima, urednicima, recenzentima i drugima, ne plaća. To su samo časopisi. A kada je riječ o knjigama, broj objavljenih naslova toliko je golem da su čak i neke vrhunske biblioteke prestale kupovati monografije (te kupuju uglavnom ‘serije’ knjiga), smatrajući takva izdanja ‘luksuzom’.

Ukratko, da bi se održala kvaliteta (i kvaniteta) vrhunskih, a i onih manje kvalitetnih sveučilišta, potrebno je nesumjerljivo više novca.  U ekonomiji se takav proces zove pad marginalne dobiti: u ovom slučaju – od obrazovanja.

Pogreška teorije humanog kapitala?


Drugi, srodan razlog je sljedeći: teorija investiranja u obrazovanje ne nosi onu količinu dobiti koju bi po teoriji ljudskog kapitala takva investicija morala donositi. Prema teoriji ljudskog kapitala, a ona je gotovo neosporena u društvenim znanostima, viši stupnjevi obrazovanja donose višestruku opću i privatnu korist: oni obrazovanijima donose bolje plaće, a znanje kao kapital prelijeva se u druge sektore: u politiku, u civilno društvo, u stupanj povjerenja prema drugim građanima, toleranciju, u kreativnost i energiju stanovništva i tsl. Ali ako ta korist nije vidljiva, ili točnije, ako takva ulaganja ne donosi dobit (višu od obične kamatne stope jednostavnim držanjem novca u banci), već predstavlja trajno porezno opterećenje, onda se novac poreznih obveznika (možda) više ‘isplati’ investirati u druge sektore. Znakovi da je tome tako pokazuju se u transformaciji investicija u takozvani ‘research & development’: privatni se kapital, primjerice, sve manje investira u u tehnološki razvoj, i sve se češće kreće prema mnogo profitabilnijim granama i sektorima, s mnogo bržim i sigurnijim obrtom novca, primjerice industriji zabave ili običnom konzumerizmu. Postoje i drugi znakovi da s teorijom ljudskog kapitala nešto nije u redu: ako se od obrazovanijih očekuje veći stupanj povjerenja i tolerancije, kako to da je u velikom broju zemalja s visokim investicijama u ljudski kapital stupanj tolerancije ostao isti, ili čak pao u odnosu na ranije razdoblje? Kako to da nepovjerenje u institucije postaje sve veće, pogotovo u Europi čija je komparativna prednost, navodno, upravo u socijalnoj orijentaciji države?

Treći razlog: načelo autonomije i odgovornosti

Ali čak i kada bi se pokazalo da je teorija ljudskog kapitala ipak točna, ostaje najbitnije pitanje: ako su glavni korisnici investiranja u obrazovanje sami nositelji, ako studenti izvlače izravnu ‘dobit’ u obliku viših plaća, je li onda moralno ili legitimno da drugi plaćaju za takvu privilegiju? Kada je riječ o proračunu, korist za jedne je šteta za druge: ulaganje u jedan sektor podrazumijeva oportunitetni trošak: taj se novac ne može istodobno uložiti u nešto drugo. Ako liberalna demokracija pretpostavlja načelo autonomije pojedinca, smiju li punopravni, radno sposobni pojedinci očekivati da drugi, manje sretni pojedinci, podnesu trošak studiranja čiju će izravnu korist osjetiti uglavnom (ako ne i u potpunosti) samo oni?

Četvrti razlog: kako kontrolirati bujanje genijalnih shema i inicijativa na tuđi račun?

Na svjetlo dana konačno je provirila općenitija rasprava: ako je komandna, planska ekonomija pokazala sve svoje nedostatke s proračunavanjem, izračunavanjem cijena, kvotiranjem, alokacijom resursa, predviđanjem tržišta rada, poduzetnošću i sl., kako se identična planska ekonomija tako dugo mogla održati u području visokog školstva? Ne vrijede li greške ‘obične’ ekonomije i na području komandne ekonomije visokog školstva? Mogu li sveučilišta predvidjeti koliko će biti kandidata za upis na pojedine smjerove? Ne nastaju li i u visokome školstvu ‘Obrovci’ naše bivše države? Ne šalje li država proračunskim doznakama sveučilištima ustvari krive signale o tome kuda treba investirati proračunski novac (poreznih obveznika)?

Da, država svojim ‘alokacijama’ šalje krive signale, i zato nastava ne može biti učinkovita. U Britaniji se godinama financiraju sveučilišta i programi koji ne uspijevaju ispuniti ‘planirane’ studentske kvote. I takva je sveučilišta izuzetno teško zatvoriti, ili dokazati da su nepotrebna i neučinkovita. 

Andrew Winning
Policija čuva parlament od studenata
‘Pravo’ ili privilegij?


Popis razloga za povećanje školarina, odnosno povećanja ‘udjela’ rizika proizvođača i potrošača, krajnjih korisnika u visokoškolskoj ekonomiji, time dakako nije iscrpljen. Ali sukobi između vlade i sveučilištaraca u cijeloj Europi, pa tako i u Britaniji, nastali su oko pitanja ‘prava na studiranje’.

Kada bi visokoškolski studij bio ‘ljudsko pravo’ onda bi ga država trebala garantirati svima, a ne samo onima koji ‘prođu cenzus’ tj. upis. Kako su mnogi studij počeli tumačiti kao ljudsko pravo, segmenti društva kojima je država trebala osiguravati to pravo (i to besplatno) počeli su se naglo širiti. Prvo su se u europske dokumente ubacili studiji doškolovanja (za srednju dobnu kohortu); potom su se pridružili programi ‘cijeloživotnog obrazovanja’ (čitaj: za starije stanovnike koji više ne rade). Treba li omogućiti posebne škole i programe za manjine? Svakako! Potom, ako je riječ o ljudskom pravu, smije li se to pravo onemogućavati strancima? Naravno da ne! Ukratko: potražnja za uslugama visokog obrazovanja počela je naglo rasti, pa se proračuni (čak i ako zanemarimo spomenuta povećanja troškova studiranja, i onih tristotinjak tisuća stranih studenata u Britaniji) više nikako nisu mogli održavati na prihvatljivim razinama iz prošlosti.

Ali glavni problem nije sociološki već pravni. Ljudsko pravo može se tumačiti kao ‘zahtjev da netko drugi – recimo ‘država’ - ispuni moje (i svačije) pravo’ (to je tada moj ljudski ‘privilegij’); ili kao slobodu na neometano postupanje u skladu s osobnom voljom koja ne šteti drugima. Ustavno pravo na obrazovanje je ljudsko pravo u smislu slobode da nešto činimo kako bismo ostvarili ideju svoje sreće, i realizirali sve svoje potencijale, te pravo na zaštitu naše slobode da realiziramo to pravo, ali ne nužno i kao zatjev da nam netko drugi nužno mora ispuniti to pravo’.

Ali kako ni u akademskim raspravama ta dva značenja ljudskih prava nisu opće poznata, teško možemo očekivati da budu poznata široj javnosti. U europskim državama koje imaju dugu tradiciju (isključivo) državnih sveučilišta, u kojima je razvijena ideja da je visoko obrazovanje ‘državna briga’, stvorio se isti onaj podanički mentalitet koji je srušio komunizam: mentalitet očekivanja stanovnika da netko drugi ispuni njihove zahtjeve i troškove, i riješi njihove probleme. Takav se defetistički stav odgajao generacijama i teško ga je vratiti na početnu točku: točku zdravog razuma koji kaže da se zajednica (i opće dobro) u demokraciji može temeljiti isključivo na brizi i odgovornosti za vlastite postupke, uključujući i vlastiti kućni proračun.

Sukob između države i studenata nastaje zbog toga što je država dugi niz godina svoje ‘podanike’ navikavala da sva rješenja očekuju od nje. Ma kako da je nastalo prvo sveučilište, to definitivno nije najbolji temelj za izgradnju modernih sveučilišta 21. stoljeća.

Britanci, koji imaju dugu i jaku tradiciju autonomnih sveučilišta, imaju i visoku svijest o troškovima obrazovanja kao i liberalnu svijest o (financijskoj i moralnoj) odgovornosti svakog aktera obrazovne ‘transakcije’. I upravo je zbog toga kod njih taj sukob ‘mentaliteta’ gotovo najakutniji.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još