Komentatori KOMENTAR ANTE MIKIĆA

Hoće li odlikovanja biti tek zamjena za pravdu

  • Autor: Anto Mikić
  • 9.12.2010 14:19:40
  • 9.12.2010 12:00:35

Naručitelji napada na Igora Rađenovića još uvijek nisu pronađeni, dok u slučaju Dušana Miljuša nisu poznati čak ni sami napadači. Kakva se poruka javnosti šalje tom činjenicom? Da su kriminalci moćniji od države i da im se ne isplati suprotstaviti? Da je bolje 'biti pametan' i ne 'gurati nos u tuđe poslove'?

Ne znam učini li se i vama ponekad kao da paralelno živite u dva svijeta. U onom prvom - privatnom, stvarnom i opipljivom - okruženi ste ljudima koji, doduše, nisu savršeni (a tko jest?), ali ste s većinom od njih ipak manje-više zadovoljni i, koliko se to danas uopće može biti, sretni. Članovi obitelji, prijatelji, kolege na poslu (ako ga imate), susjedi u zgradi i kvartu... zapravo vam se uopće ne čine baš tako loši. No u onom drugom svijetu, za kojega nam se često čini da nam je i bliži od onoga prvoga, stvarnoga, caruje samô zlo. Javnim su prostorom, koji nam je posredovan medijima i socijalnim mrežama, zavladali kriza, kriminal i korupcija, neznanje, nesposobnost i površnost - sve jedno gore od drugoga. Toliko smo bombardirani grijesima 'onih gore' - političara, poslodavaca, predstavnika različitih institucija, a i za tzv. običnog, malog čovjeka uglavnom čujemo tek kad doživi neku nesreću ili drugima zagorča život - da se sve češće pitamo: pa dobro, u kakvom mi to svijetu živimo!?

Jesmo li toliko zaokupljeni zlom, da dobro više ne možemo uočiti?


Naravno, ne pada mi na pamet idealizirati društvo u kojem živimo niti uljepšavati sliku koju imamo o svijetu koji nas okružuje. No ipak se svi skupa trebamo upitati: koliko je ta slika realna? Jesu li omjeri dobra i zla u Hrvatskoj i svijetu baš takvi kakvi nam se čine? Ili smo naprosto toliko zaokupljeni negativnim da ono pozitivno, čak i kad ga uočimo, na neki način smatramo nestvarnim ili, u najboljem slučaju, tek izuzetkom koje potvrđuje pravilo. Pa su nam, tako, političari 'postali' lopovi, novinari lašci, gospodarstvenici izrabljivači, suci korumpirani, liječnici podmitljivi, svećenici gramzljivi... U sveopćem kritizerstvu koje je zavladalo javnim prostorom najlakše se prepustiti struji, iz bogate ponude negativnosti pronaći neku osobu ili pojavu vrijednu našega prezira i oplesti po njoj svom snagom svojega jezika ili pera. Nasuprot tomu, javno pohvaliti nečiji postupak ili pothvat sa sobom nosi brojne rizike: jedni će te optužiti za neobjektivnost, drugi za skrivene namjere, treći za naivnost.

Bilo mi je, stoga, drago čuti da će predsjednik Republike Ivo Josipović danas odlikovati Ružu Tomašić, Dušana Miljuša i Igora Rađenovića 'za osobit doprinos u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala'. Ponajprije zato što smatram da su oni to svojim javnim djelovanjem zaslužili. Ruža Tomašić svojim upornim javnim ukazivanjem, sa saborske govornice i preko medija, na problem raspačavanja droge na Korčuli, pa i nakon što je primila ozbiljne prijetnje narkodilera. Da opasnost ponekad ne završava prijetnjama, osvjedočila su se druga dvojica odlikovanih - Rađenović i Miljuš - koji su zbog svog javnog djelovanja u proljeće i ljeto 2008. napadnuti i pretučeni. Prvi nakon što je otkrio i prijavio nezakonitosti u Zagrebačkim cestama, a drugi zato što se svojim novinarskim radom, kako se čini, ozbiljno zamjerio nekim skupinama organiziranoga kriminala.

Zamjena za pravdu


Odavanje priznanja pojedinim ljudima zbog njihovih postupaka dobro je iz više razloga. Osim što predstavlja moralnu satisfakciju zaslužnima, ono nas podsjeća na to da generaliziranje skupina i profesija nije utemeljeno i da 'nisu svi isti'. Ono nam ukazuje na činjenicu da i u javnome prostoru ima ljudi koji su se spremni založiti za neke vrednote, makar to ponekad i ne bilo tako jednostavno učiniti. Uz to, isticanjem dobrih postupaka šalje se poruka da dobro neće ostati nezapaženo, što može ohrabriti i druge da se odupru zlu.

No današnja odlikovanja, odnosno 'slučajevi' koji iza njih stoje, imaju i drugu, ne baš tako svijetlu stranu medalje. Premda su napadači na Rađenovića pronađeni i procesirani, nalogodavac i dalje nije poznat. U slučaju Dušana Miljuša nisu otkriveni čak ni napadači. Droga se i dalje dila po Korčuli, i ne samo tamo. Kakva se poruka javnosti šalje tom činjenicom? Da su kriminalci moćniji od države i da im se ne isplati suprotstaviti? Da je bolje 'biti pametan' i ne 'gurati nos u tuđe poslove'? I je li, napokon, davanje priznanja sve što predsjednik Josipović i država koju on predstavlja mogu ponuditi nagrađenima. Ili sve te moguće kriminalističke službe i sigurnosne agencije koje mu stoje na raspolaganju ipak imaju snage i volje pronaći i kazniti krivce? Hoće li, napokon, današnja odlikovanja biti tek zamjena za pravdu, koja još uvijek nije zadovoljena, ili ipak poticaj i najava da će do nje doći?
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još