Zasloni osjetljivi na dodir u današnje doba stižu u svim mogućim varijantama - od onih za ogromne televizore, preko frižidera i pećnica, pa sve preko tableta, pametnih telefona i pametnih ručnih satova. Eksplozija tehnologije koja ih je omogućila ima i svoju lošu stranu - sirovine potrebne za izradu prozirnih zaslona koji mogu provoditi električni naboj nisu neograničene...
Iako se već gotovo čitavo desetljeće traži zamjensko rješenje, njega još uvijek nema. Zaslona je sve više, a indija koji čini 0,000016 posto Zemljine kore je sve manje. Čisti indij je već sada dosegao cijenu od 900 dolara po kilogramu, a ona bi uskoro mogla otići na više decimala...
Usprkos svim nedostacima (posebno kad je riječ o nanošenju tankog sloja materijala za zaslone i količini potrebne energije za to), indij (točnije Indij-Kositar-Oksid) je još uvijek teško zamjenjiv. Optička prozirnost, vodljivost i stabilnost su nešto što još nije postignuto nano-žicama od srebra, karbonskim nano-cjevčicama, vodljivim polimerima i dr. materijalima.
U slučaju da se u dogledno vrijeme ne pronađe valjana zamjena za indij, zasloni osjetljivi na dodir bi mogli postati suludo skupi, a tehnologije koje se oslanjaju na to vrlo upitne - što uključuje i izradu fotonaponskih ćelija.
Najveća nada kada je riječ o količini utrošene energije i postignutom rezultatu leži kod toliko spominjanog grafena. No, nekonzistentna kvaliteta i problemi pri izradi grafena su još uvijek prisutni. Stoga istraživači traže rješenje i u vodljivim polimerima.
Njihova prednost je relativno jednostavna obrada i nanošenje potrebnog sloja na većim površinama, no problem predstavlja stabilnost, značajno niža od one koju donosi Indij-Kositar-Oksid.
