Razlog zašto novi nastavak popularnog serijala nisam objeručke prihvatio je opravdani skepticizam. Resident Evil je, da budem savršeno iskren, na solidnoj silaznoj putanji još od četvorke. Ako ste purist kojemu akcija u horor-igrama ide na živce, iz gore navedenog popisa možete maknuti i četvorku, no eto – reći ću kako se igra meni osobno jako dopala, dok je notorna petica sa svojim co-op modom i dodatnim srljanjem ka pucačkom žanru ideju osnovne igre elegantno šibnula u jarak.

Resident Evil 7: Biohazard nosi ime japanske inačice prvog Resident Evila s jako dobrim razlogom. Ona iz petnjih žila nastoji serijal vratiti korijenima te igračima ponuditi klaustrofobično i tjeskobno iskustvo kakvo su još od jedinice priželjkivali. Sedmi nastavak Resident Evila, pored tematskog povratka jezivim zdanjima, unosi i jedan vrlo dobri novitet - pogled iz prvoga lica. I što je zapravo najbolja stvar, on to radi bez da ugrozi osnovnu ideju gameplayja na kakvog smo navikli u ranim danima japanskog survival horora. Kretanje je u Resident Evilu 7 jednako sporo kao u najranijim nastavcima žanra, što uvelike dodaje napetosti koju bi munjeviti šprint sličan onome u Doomu, Half-Lifeu ili Call of Dutyju elegantno zabio u zemlju.

Dakle vaš zadatak je, kao najobičniji putnik namjernik Ethan Winter koji traži svoju sasvim običnu ženu Miu koja je nestala prije tri godine, laganim korakom protumbati kroz odvratno zapušteno imanje u Louisianni i usput se podružiti s obitelji Baker – srdačnim i pomalo neobičnim provincijalncima. Pod ovim, naravno mislim na njihove obiteljske vrijednosti etablirane u Teksaškom masakru motornom pilom. Žestoka 'grindhouse' estetika novog Resident Evila dobrodošli je novitet u serijalu koji je postao toliko zbunjujuć da mu na trenutke nije bilo jasno što je on uopće. Je li pucačina? Je li akcijska avantura? Je li (bože sačuvaj) survival-horor?

Resident Evil 7 jako je svjestan svojeg identiteta i korijena te u formulu pored polaganog kretanja i ograničenih resursa vraća menadžment inventara, skrivena područja i apsolutno najbolji dio – paranoju. Jedan od najboljih elemenata koje su igre poput Amnesije uvele u žanr su neprijatelji kojih se jako teško riješiti. Resident Evil 7 ide u toliku krajnost da glavne neprijatelje čini neuništivima, što znači da vam jedino preostaje bježati i sakrivati se. Naravno, Ethan nije bespomoćan te vrlo često nailazi na standardnu plejadu kratkometnog i dalekometnog naoružanja koje mu pomaže u borbi protiv dušmana. Bez da previše upropastim priču, reći ću da u kući obitava još beštija pored Bakera – beštija koje je i te kako moguće ubiti.

Jedini pravi minus kod borbe je zapravo šteta koju negativci mogu upiti prije nego što padnu. Na lakša čudovišta potrošit ćete oko pet do šest metaka, dok će vam za ona veća trebati dva, tri šaržera, možda i više. Tim rečeno, nepotrebno je napominjati kako su bitke protiv bossova, makar napete i donekle maštovito odrađene duge do zla boga, ne zbog težine ili kompleksnosti borbe već samo zato jer negativcima treba sat vremena da umru.

Također, vaše kretanje koje sam već malo prije ustanovio da je vrlo sporo nimalo ne pomaže pri borbi s bossom – Ethan se jadan povlači okolo stenjući od svih silnih rana koje je zadobio, dok neprijatelj nastoji zahvatiti ga vrtlarskom alatkom ili nekim drugim improviziranim oružjem. Da, borba je zbog pogleda iz prvoga lica uvijek vrlo intenzivna i odvratno osobna, no kombinacija nove perspektive i sporog kretanja koje je naslijeđeno iz ostatka japanskih survival-horrora ostavlja bljutav okus u ustima.

Što se same atmosfere tiče, Capcom je zbilja s ovom igrom postigao praktički nemoguće. Rezidencija Bakerovih je doslovno odvratno prljava, sve oko vas gmiže, a podovi škripe pod koracima mutiranih žitelja. Čak i kad raspolažete oružjem kojim biste ih barem usporili, igra vas na 'lijep' način zna iznenaditi te vas natjerati da kao mala curica potrčite prema obližnjoj točki za čuvanje pozicije.

Resident Evil 7 je, ukratko, jako ispolirana videoigra koja svima poznat žanr stavlja u dobro isproban kontekst, inducira hrpu nostalgije te što je najvažnije – zna kako vas prestrašiti. Ako zbilja želite iskakati iz stolca, tu je i opcija za VR koja je napravljena kao dodatak izvornom iskustvu. Da, sve je puno osobnije i odvratnije s obzirom da vam negativci dišu za vratom na udaljenosti od pet centimetara, no tu su tehničke poteškoće poput dobre stare mučnine nakon sat vremena igranja te nepovezanosti pozicije vaše glave i glave glavnog lika. Ukratko – vi se fizički možete izmaknuti napadu koji, eto, glavnog lika pogodi, no to ništa ne znači samoj igri koja vašu glavu stavi na skroz drugo mjesto.

Nedostatak virtualne stvarnosti zapravo nije neki problem, obzirom da ona za igranje nije apsolutno neophodna, pogotovo nakon što shvatite da je igra dizajnirana da bez nje funkcionira sasvim normalno. Sve u svemu, na kraju dana se ne mogu oteti dojmu da je Capcom s novim Resident Evilom zbilja pogodio u sridu. Riječ je o jezivoj, imerzivnoj i mračnoj igri koja će vas, garantiram, u desetak sati koliko je potrebno da ju završite, podsjetiti koliko je zapravo kvalitetan bio taj prvi Resident Evil koji nas je strašio još davne 1996.

Ime: Resident Evil 7: Biohazard

Proizvođač: Capcom

Izdavač: Capcom

Platforme: PC, Xbox One, PlayStation 4

Plus:

• atmosfera
• grafika
• dizajn

Minus:

• brzina kretanja nije praktična za bitke s bossevima