Funtime KRIPTOZOOLOGIJA NA DJELU

Potraga za čudovištima - svevremenski hobi

  • Autor: T. B.
  • 17.8.2010 8:50:49
  • 17.8.2010 8:00:00

Teško je vjerovati da ljudi u doba moderne tehnologije, lako dostupnih informacija i nevjerojatnog napretka u svim segmentima života još uvijek vjeruju u čudovišta iz legendi, urbane mitove te priče lokalnog folklora. S druge strane, to samo dokazuje da dovoljan broj istomišljenika može ni iz čega stvoriti nešto i da ljudima u životu nedostaje neobjašnjivo i misteriozno

Kao u kakvom filmu strave i užasa, na svijetu postoje ljudi koji se profesionalno ili amaterski bave potragom za legendarnim bićima ili životinjama za koje biologija nema dokaza da postoje. Oni se nazivaju kriptozoolozima, a bića koja pokušavaju otkriti zovu kriptidima.

S obzirom da stvorenja koja bi kriptozoologija trebala proučavati ili ne postoje ili nema nikakvih materijalnih dokaza da postoje, ljudi koji tragaju za njima nemaju što drugo raditi nego prikupljati izvještaje nepouzdanih očevidaca, čitati knjige autora koji djeluju u istom polju te proučavati one 'znanstvene' radove koji mogu na neki način potvrditi to što rade ili za čim tragaju.

Među kriptidima za kojima se traga su pripadnici izumrlih vrsta, mitološka ili legendarna stvorenja, bića koja su navodno viđena te divlje životinje koje žive na mjestima gdje ih ne bi smjelo biti. Moglo bi se reći da se radi o osebujnom hobiju koji se temelji na glasinama i narodnim pričama.

ČUDOVIŠTE IZ LOCH NESSA

Loch Ness 2007.
Među najduže spominjanim kriptidima svakako je čudovište iz Loch Nessa. U sjevernoj Škotskoj jugoistočno od Invernessa u jezeru se navodno skriva vodeno čudovište koje je početkom prošlog stoljeća postalo svjetski poznato.

Prvi put spomenuto još u 6. stoljeću kad ga je prema legendi natrag u dubine jezera otjerao Sveti Kolumban, svećenik i misionar, jedan od tri sveca zaštitnika Irske, čudovište iz Loch Nessa ostalo je zapamćeno sve do modernih vremena, kad postaje objekt istraživanja kriptozoologa. Iako je priča o svecu i čudovištu mnogima draga i znakovita, ozbiljniji kriptozoolozi ne smatraju je relevantnim dokazom postojanja životinje za kojom oni tragaju, a koja je prvi put viđena 1933.

Svjetsku slavu Nessie je doživjela nakon što su George Spicer i njegova žena koji su na jezero došli iz Londona dok su se vozili u autu po obalnoj cesti ugledali stvorenje nalik na zmaja ili dinosaura s nekom životinjom u gubici. Priču je nekoliko tjedana kasnije objavio honorarni novinar i policajac zadužen za jezero Alex Campbell, koji je prvi iskoristio riječ čudovište u opisu Nessie.

Nedugo zatim počela su stizati anonimna pisma sa svjedočanstvima o stvorenju koje živi u jezeru. Čudovišna riba, morska zmija i zmaj samo su neki od opisa koji su ubrzo kolali štampom širom svijeta.

Krajem iste godine pojavila se i prva mutna fotografija nečega na jezeru koju je uslikao Hugh Gray, a nedugo nakon toga 1934. i čuvena 'kirurgova fotografija'. Interes za čudovište toliko je porastao da je državni tajnik naredio policiji da spriječi bilo kakve napade na stvorenje, a izašla je i prva knjiga o Nessie.

No jedina fotografija glave i vrata navodnog jezerskog čudovišta koju je 1934. napravio ginekolog Robert Kenneth Wilson pokazala se lažnom. Christian Spurling je 1994. priznao da se radilo o maloj podmornici kućne izrade s pričvršćenom lažnom glavom vodenog stvorenja koju je izradio kako bi se osvetio novini The Daily Mail jer je loše pisala o njegovom tastu Marmadukeu Wetherellu.

Cijela podvala detaljno je opisana u knjizi 'Nessie - raskrinkana kirurgova fotografija' koja je izdana nekoliko godina nakon priznanja. Plan je bio toliko detaljan da je čak uključivao i člana urote koji je nagovorio doktora Wilsona da proda fotografiju.

Iako gotovo i nema sumnje da se stvarno radilo o podvali, ima i onih koji u to ne vjeruju, dok neki jednostavno kažu da jedna fotografija nije bitna u usporedbi s mnoštvom očevidaca, ostalih fotografija i filmova. Ljubitelji čudovišta iz Loch Nessa ne daju se smesti podvalama i mutnim fotografijama, pa broj internetskih sajtova, kao što su loch-ness.org ili lochness.co.uk, posvećenih najpoznatijem kriptidu stalno raste.

BBC je 2003. organizirao neuspješnu potragu za čudovištem u kojoj je korišteno 600 različitih sonara i nekoliko satelita. Do današnjeg dana nije snimljena nijedna fotografija ili film koji bi uvjerljivo dokazali postojanje velike nepoznate životinje u Loch Nessu, iako su jezero pohodile nebrojene ekspedicije čiji je jedini cilj bio pronaći Nessie.

S pojavom Google Eartha javilo se već preko 1.000 ljudi koji tvrde da su ugledali nešto u Loch Nessu. Čini se da industrija 'lovaca na nepoznato' neće tako skoro odumrijeti, čak ni kad na nebu imamo neumorno oko koje sve vidi.

BIGFOOT

Film Rogera Pattersona iz 1967.
Iako ne toliko popularan ili dugovječan kao Nessie, sasquatch, poznatiji kao bigfoot, sigurno drži snažno drugo mjesto u potrazi za misterioznim oblicima života. Navodno se radi o majmunolikom stvorenju koje živi u šumskim predjelima na sjeverozapadu SAD-a i Kanade, kreće se uspravno na dvije noge i prekriveno je tamnom dlakom.

Zbog čuvenog filma koji su 1967. snimili Roger Patterson i Robert Gimlin, bigfoot uživa mrvicu veću mogućnost postojanja u znanstvenom svijetu. Radi se o filmu u kojem se jasno vidi biće za koje se misli da je ženski primjerak sasquatcha jer ima dojke.

Od milja nazvana Patsy, ženka je bila vrlo mišićava i cijela prekrivena crnom dlakom, a jedan dio ljudi koji je proučavao film rekao je da se kreće na poseban način, koji bi čovjeku bilo teško imitirati. Iako dosta slična ljudima, Patsy je imala mišićni greben na leđima kakav obično imaju gorile.

Ljudi koji misle da se radi o prevari uglavnom tvrde da je to bio čovjek odjeven u kostim, a tim znanstvenika je nedavno pokazao da nije teško imitirati hod stvorenja na filmu. Drugi argument da se radi o čovjeku u odijelu je nonšalantno ponašanje u prisutnosti dvojice naoružanih ljudi na konjima. Da se doista radilo o majmunolikom biću, vjerojatnije je da bi pobjeglo glavom bez obzira, a ne odšetalo u šumu osvrnuvši se samo jednom za sobom.

Antonino Barbagallo/Corbis
Tko se nije skrio, magarac je bio...
Među Indijancima postoji niz legendi o dlakavim divljim ljudima. Te priče 1920. skupio je J. W. Burns i izdao kao seriju novinskih članaka te tako popularizirao legendu i naziv sasquatch.

Nakon fotografije jetijeve stope u snijegu koju je 1951. snimio Eric Shipton počele su kolati priče o majmunolikom stvorenju koje su kulminirale otiscima velikih stopala na američkom tlu, prema čemu je sasquatch i dobio svoje popularno ime bigfoot (veliko stopalo). Ironično je da su ljudi zbog kojih je bigfoot dobio ime kasnije priznali da se radilo o podvali.

Ipak, kao i u slučaju Nessie, to mnoge nije spriječilo da vjeruju da postoji nešto u šumama SAD- a i Kanade. Broj viđenja majmunolikih stvorenja od 1960. je bez prekida nastavio rasti.

Nakon filma Rogera Pattersona i Roberta Gimlina bigfoot je postao miljenik kriptozoologa. Snaga njihove snimke također je vidljiva u činjenici da mnogi još uvijek vjeruju kako se radi o autentičnom filmu, bez obzira što je stručnjak za izradu kostima Philip Morris priznao da je napravio majmunsko odijelo za Rogera Pattersona, a Bob Heironimus je izjavio da ga je on nosio na čuvenoj snimci.

Neki kriptolozi smatraju da se radi o mogućim preživjelim potomcima izumrlog roda majmuna gigantopithecusa koji su u Sjevernu Ameriku možda prešli preko Beringovog kopnenog mosta. Kako u Americi nema nikakvih materijalnih dokaza ni za gigantopithecusa ni za bigfoota, znanstvenici uglavnom ne obraćaju pažnju na tu teoriju, kao ni uostalom na cijelu teoriju o postojanju majmunolikog stvorenja na području Sjeverne Amerike.

MA NAJOZBILJNIJE, VIDIO SAM GA NA SLJEMENU

Hrvati srećom nemaju nikakva čudovišta koja čekaju u šumi ili na dnu jezera, već spadaju u onu grupu ljudi kojima se povremeno ukaže Tito ili ugledaju kakav svemirski brod dok su na Jadranu. Dublja analiza sigurno bi otkrila zašto neki vide zvijeri, a neki vanzemaljce, no mi se time nećemo baviti.

Zahvaljujući nedostatku čudovišta nemamo ni kriptozoologa koji bi ih tražili, pa ćemo samo zaključiti očito - dok postoje kriptozoolozi, postojat će i kriptidi. No čudovišta se još uvijek nisu odlučila doseliti u Hrvatsku, a možda je problem u tome što imamo više nego dovoljno neobjašnjivog i misterioznog - poput rupa u državnom proračunu i zakona o umjetnoj oplodnji.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više