Samoljepljive sličice bile su daleko više od samo ljepljivih sličica. Oko njih su se stvarala prijateljstva, neprijateljski klanovi, letjele šake, cvililo se i šmrkavilo. Tko će danas objasniti tu kolekcionarsku strast koja je krajem sedamdesetih i kroz osamdesete pratila djetinjstvo, pa i adolescenciju, tolikih kvartovskih šmokljana? Fenomen kojeg bi se posramili i najokorjeliji numizmatičari i filatelisti – skupljanje samoljepljivih slički – danas izgleda kao priča iz kamenog doba. Ali nekoć... Disney, Zagor, Meksiko '86, Italija '90, košarkaši, Snorkiji, Formula 1, albumi čija su prazna polja vrištala od želje da budu popunjena, a klinci provodili noći i dane maštajući o zadnjoj sličici koja im nedostaje.

Skupljanje sličica i slaganje u albume počelo je već krajem šezdesetih, no u vremenu krpenih pelena, lopti, šećernih tabli i specijaliteta a la kruha-masti-soli-luka, sličice su još bile daleko od samoljepljivih tehnologija. Poleđinu je trebalo premazati ljepilom pa tek onda staviti na list albuma. Kao, recimo, sličice iz čokoladica Životinjsko carstvo.

Ipak, pionirski počeci dječjeg kolekcionarstva ubrzo su eksplodirali u totalnu histeriju. U vrijeme kada na televiziju dolaze Štrumpfovi, Snorkiji i Muppet Show bilo je prekasno za preodgoj koji će ostaviti obiteljske džepove nešto debljima. Svi su htjeli imati album, skupljati repku Španjolske ili Južne Koreje s nogometnog prvenstva ili imati face iz domaće košarkaške lige 90/91. kao da je riječ o Fabergeovim jajima. Dječjoj fantaziji se podvaljivalo apsolutno sve. Od crtića do nogometa. Od Zvjezdanih staza do Formule 1. Pola ih nije gledalo nogomet niti je moglo pratiti priče kapetana Piccarda, ali su svi beziznimno htjeli imati ispunjen album Meksiko '86. i provesti čitavo poslijepodne tapkajući se za desnog beka urugvajske repke.

Dječji samoljepljivi snovi proizvodili su se u neverlandu Jugoslavije, gdje bi se valjda doselio i Michael Jackson da su ga na vrijeme obavijestili – u mjestu Gornji Milanovac u središnjoj Srbiji. Tamo su, među brojnim tvorničkim postrojenjima, bile i Dječje novine, tiskara zaslužna za proizvodnju većine sličica na tržištu nekadašnje Juge. Sličke su dolazle na kioske u paketićima od tri komada, a za sto praznih paketića poslanih nazad dobivala bi se nagrada.

Je li itko ikada ispunio album do kraja bilo je i ostalo predmet školskih mitova. Većina je u najboljem slučaju saznala da je neki frend od frenda od frenda od frenda navodno popunio svoj. Fora je bila u tome da bi, do trenutka kada bi netko gotovo popunio album, već bi druge sličke harale džepovima. Želja za završavanjem albuma se preko noći pretvarala u nesavladivu potrebu za kupnju novog.

I da, skupljanje samoljepljivih sličica bilo je više-manje stvar za dečke, sve dok se nije pojavila Sarah Kay, Barbie, Pčelica Maja i slični likovi. Ipak, najvažnije je bilo tko će kome oteti sličke kokanjem, tko će prije skupiti sve, tko ih ima više... Što se točno nalazilo na njima, bilo je apsolutno nebitno. Osim, eventualno, cijene na paketiću i albumu, ali to je već bila stvar za roditeljsko kokanje s nešto drukčijim papirićima koji nikako da se počnu lijepiti.