Funtime VINILNO SRCE MJUZE

Pop ikone: Gramofonska ploča

Gramofonske ploče su u posljednjih nekoliko desetljeća uglavnom pozavršavale na buvljacima, smeću ili skupljaju prašinu po podrumima uz nepotrošene keramičke pločice, sanjke i parkete. Ipak, vinil se vraća na scenu u velikom stilu. Ako slušate indie, jazz ili elektroniku, ploče su nezaobilazni simptom da ste osviješteni audiofil

Vinili iliti ploče nekada su bile jedino sredstvo puštanja muzike, mada su proizvedene sa sasvim drugom svrhom, kako to obično biva sa svim velikim izumima. Emile Berliner je 1888. izmislio prvu ravnu ploču, no sljedećih šest godina izum se koristio isključivo kao dječja igračka. Trebalo je dočekati 1918. godinu kada je patent prestao važiti pa da se ploča dočepa glazbena industrija.

U međuvremenu se popravila situacija i sa snimanjem. Kako su prvi instrumenti za bilježenje audio signala bili izuzetno ograničeni, izvođači su trebali doslovce pjevati ili svirati u cilindričnu trubu ne bi li igla na drugoj strani urezala signal na ploču. Instrumenti koji nisu prirodno obdareni glasnoćom ili ih je bilo nezgodno namjestiti prema rogu za snimanje bili su praktički nečujni, poput čela ili kontrabasa. Tako su prvi jazz big bandovi bili raspoređeni tako da su najglasniji instrumenti bili najdalje od snimača.

U dvadesetim godinama prošlog stoljeća ipak se situacija bitno mijenja jer na scenu stupaju mikrofoni i cijevna pojačala, te je bilo moguće postići željenu glasnoću i bez maltretiranja s blizinom trube za snimanje. Nedugo zatim na tržište dolaze prvi gramofoni, doduše za masne pare. Cijene, preračunate u današnju vrijednost valute, bile su od 1.140 do 3.600 dolara. Ljudi su prvi put čuli frekvencijski raspon koji nije stvarao zvuk limene kutije te su bili u mogućnosti emocionalo doživjeti reproduciranu glazbu.

Pogledajte kako se rade ploče
A o količini emocija vezanih uz vinil, nekada i sada, dovoljno je ponovno odgledati Nick Hornbyjev 'High Fidelity' ili po stoti put odslušati par nostalgičnih reminiscencija starije generacije. Nezaobilazne su priče o ekipi koja se skupljala kod sretnika što je imao gramofon, gdje su slinavih ćuba vrtili prošvercane singlice Rolling Stonesa ili Led Zeppelina dok ih nije pojela gramofonska igla.

Prve ploče radile su se od šelaka, materijala izuzetno krhkog ali i otpornog na ogrebotine, za razliku od savitljivog vinila. Brzine okretaja su već bile standardizirane na 78, 45 i 33 okretaja u minuti, a riječ album se u početku nije odnosila na set pjesama pojedinog izvođača već na posebno izrađenu kutiju u koju su se slagale lomljive ploče.

Vinil koji se koristi danas pri izradi audiofilnih izdanja razlikuje se od vinila od prije par desetljeća. Deblji je, teži i navodno ima bolji zvuk. Nove ploče teže oko 180 grama, no lakše ih je, kažu, proizvesti nego nekadašnja lakša i tanja izdanja.

Unatoč svom škripanju, pucketanju, šumovima, ploče su kod mnogih glazbenih sladokusaca ostale najbolji medij za reprodukciju glazbe čak i nakon svih blagodati digitalnog formata. CD ima možda precizniji zvuk, ali nema toplinu koja se kod ploča pripisuje harmoničkoj distorziji i specifičnoj kompresiji zvuka. Godina 2008. je zabilježila gotovo dvostruko veću prodaju vinilnih izdanja od prethodne godine i trend će nesumnjivo rasti sa sve većim brojem ljudi koji su nezadovoljni sterilnošću mp3 formata i monolitnom glazbenom produkcijom u kojoj je glasnoća ubila svaku finesu.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više