Poslovični mrzitelji Židova, crnaca i homoseksualaca, obrijani dječaci s martama i zarolanim trapericama imaju vrlo neobično porijeklo. Pred nešto više od trideset godina skinhedi su potekli od šmikera radničke klase koji su slušali reggae, pili pivo i oblačili se u skupa večernja odijela
Ulice većih hrvatskih gradova bile su zadnjih godina poprište tučnjava i nereda skinheda, a eskalacija obrijane prijetnje možda je dosegla vrhunac kada je tiskan zagrebački vodič za mjesta gdje se skupljaju homoseksualci i Romi, gdje se nalaze židovske znamenitosti i ostale točke rasističkog interesa. No nacistička netrpeljivost, ideja rase, krvi i tla nije postojala ni u tragovima daleke 1969. kada se prvi put spominje supkultura skinheda. Štoviše, prvi skinsi u Londonu družili su se s doseljenicima s Jamajke, slušali reggae i ska, a eventualno nasilje je bilo vezano za alkohol i nogomet
Skinsi potječu iz pokreta tzv. modsa, londonske radničke mladeži koja je slušala najnoviju glazbu, uredno se odijevala i furala vespe. Modsi koji su zabrijali na droge i slobodan seks pretvorili su se u hipije, a puritanci su se vezali za jamajčansku supkulturu te se uređivali jednostavnije – kratka kosa, naramenice i cipele s čeličnom kapicom. Iz njih će poteći prva generacija skinheda.
Koliko su mediji zaslužni za pretvaranje skinheda u simpatizere nacizma koji razbijaju gubice svima koji su nacionalno, rasno ili seksualno različiti, govori činjenica da se tek sedamdesetih među skinse uvlači ideja o čistoj rasi, kada su novinske stupce punili paranoični tekstovi o invaziji imigranata s Malavija na Otok. Radilo se o svega nekoliko desetaka ljudi, no javnost je bila toliko galvanizirana da su ćelavi rabijatni dječaci dobili novog imaginarnog neprijatelja, prijeko potrebnog za očuvanje pokreta. Neki su počeli nositi tetovaže na licu 'Made in Britain' i politika je nepovratno ušla u ideologiju skinsa.
Kako se borba za nacionalno čistunstvo pretvorila u mržnju inspiriranu nacionalsocijalizmom, kojoj su nasušno potrebni Židovi ili Romi, svjedoči totalna idejna dezorijentiranost skinheda u osamdesetim godinama. Pokret se raspao na mali milijun frakcija koje jedna s drugom ne dijele ama baš ništa osim imena.
S jedne strane djeluje SHARP (Skinheads against racial prejudice), na drugoj Gay Skinheads, na trećoj Hammerskins, koji se smatraju elitom naci-skinheda, pa RASH – komunistički i anarhistički skinsi. Postoji čak i ekipa skupljena pod nazivom Gay Arian Skinheads – homoseksualni skinsi koji vjeruju u superiornost bijele rase. Sve u svemu, pravi džumbus od ideja, načela, političkih i društvenih programa. Veže ih tek par martensica i mašinica za brijanje.
Kod nas je pokret skinheda postao točkica na društvom radaru tek u devedesetima, kada su ideje o rasi i naciji postale višestruko isplative i kada su navijačke skupine, pogotovo Bad Blue Boysi, preko noći dobili nevjerojatnu političku kilažu. Ne ulazeći sad u crnu statistiku nasilja na ulicama, nebulozna je činjenica da su hrvatski skinsi, kao uostalom i većina drugih, trebali uvesti ideju o nacionalnom ponosu od Britanaca, a ideologiju od Nijemaca. Čizme ziher nisu kupili u Borovu, niti im na brijaćim aparatima piše Rade Končar. Ako je ijedna skinjara kupila svoje traperice u Varteksu, svaka čast. Ali nije.
Danas to djeluje tragikomično, s obzirom na sukob oko granice, ali zeleno svjetlo za osnivanje svoje podružnice 'Blood and Honor' pred nekoliko godina hrvatski su skinsi dobili od svojih kolega iz Slovenije.
Ako netko ima sve razloge postati nabrijani i obrijani čuvar tradicije i tla, onda je to vjerojatno kakva bakica iz Međimurja koja još cupka u kolu ili prodavačica čipki uz neku cestu na Pagu. Tko zna, možda su se fakat obrijale ispod onih marama...
