Funtime HOPA-CUPA OBRAZOVANJE

Pop ikone: Školica

Kreda, kamenčić i skakutanje na jednoj nozi bilo je nekada sasvim dovoljno za slatko ubiti par godina djetinjstva. Jedna od najrasprostranjenijih dječjih igara, školica, danas je praktički isprana s naših pločnika. No tko bi rekao da su je igrali klinci još u starome Rimu

Kućice s brojevima iscrtane kredom na pločniku u koje se bacao kamenčić i koje je trebalo ispreskakati na jednoj nozi, bile su donedavno nezaobilazni dječji grafit na gradskom asfaltu. Naravno, nagledali smo se cvjetića, ljubavnih izjava, nešto stariji klipani već su šarali prve freudovske oblike, ali nogostup, parkiralište ili igralište bez školice bilo je nezamislivo. Uz školicu se izribalo kreda, porazbacalo kamenja, prolilo suza i počupalo kose u astronomskim količinama, no sve to nije spriječilo planetarno popularnu dječju igru da traje danima, godinama i, zapravo, stoljećima, kao što ćemo vidjeti.

Pravila igre su jednostavna. Trebalo je baciti kamenčić u iscrtane kvadrate, potom ih prijeći skačući na jednoj nozi do najvišeg kvadrata iznad kojeg je bio polukrug nazvan 'nebo' gdje se moglo stati i odmoriti pa jednako tako odskakutati na početak i usput na jednoj nozi pokupiti svoj kamenčić. Potom bi se kamen bacao u sljedeći okvir i tako redom dok prvi ne odradi sve kvadrate i zasluži naslov pobjednika. Ili, povijesno preciznije, dok nekome nije dosadilo te bi odlučio kako bi bilo bolje spuštati se niz tobogan.

S obzirom na to da igra vuče porijeklo još iz starog Rima, svaka je država stigla razviti svoje varijacije i raspored nacrtanih kvadrata na tlu. Ideja zapravo potječe od treninga rimskih legionara koji su vježbali noge skačući s punom opremom u polja urezana na poligonu dugačkom oko trideset metara. Priča kazuje da su ih klinci u rimskoj provinciji Britaniji promatrali te napravili igraću inačicu koja se kasnije ustalila pod nazivom 'hopscotch'. U Francuskoj se igra zove 'marelle', a u Rusiji i Poljskoj 'razredi', što očito upućuje i na naš naziv.

Ubojita školica
Zašto danas nitko više ne skakuće pred zgradama i ne crta kredom po asfaltu sigurno nema nikakve veze s loptama, biciklima i ostalim djetinjim pomagalima za gubljenje vremena i deranje koljena, a koje Pavao Pavličić optužuje za krah školice.

'Djeca su je napustila zato što su lopte postale jeftinije, što su se pojavila pomagala kao bicikli i koturaljke, što se i u kino moglo ići sve češće. Školica se počela doimati kao nešto odveć jednolično. A osim toga, i promet se pojačao, gradovi su narasli, prolaznika ima više, pa zato školica i igrači mogu biti pješacima na smetnju, a pješaci opet svojim đonovima izbrišu kredom nacrtanu mrežu i kuće koje su igrači u njoj uspjeli osvojiti. Tako je školica pomalo nestala s naših ulica', piše književnik očito zaboravljajući da su lopte i bicikli sasvim uspješno supostojali s ostalim dječjim igrama. Ionako su loptu naganjali dečki dok su školicu igrale cure. Nije tu bilo nikakve konkurencije, osim ako bi se netko zaljubljen preko ušiju pridružio svojoj dragoj i njezinim frendicama i, dakako, umro od srama ako bi ga ekipa skužila.

K tome, ulice su danas pustije nego ikada i iako ima više automobila po parkiralištima, to ima i više praznih parkova. Sve rjeđe nogama gazimo po dječjim šarama, a na mjestu srčeka i leptirića još nas jedino tu i tamo pozdravi zgaženi golub i pseći drek. Studenti prosvjeduju za besplatno obrazovanje - očito je pravo vrijeme za masovni povratak školica na asfalt. Kredu u ruke. Besplatnije ne postoji.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više