Funtime ONI NAS GAĐAJU

Pop ikone: Špriherica

Hladno oružje nestalih djetinjstava, praćka napravljena od žice s gradilišta i gume iz gaća, špriherica, zauzela bi središnje mjesto nekog zamišljenog muzeja prohujale delikvencije, da kojim slučajem takvo mjesto postoji. Pročitajte kako su nekadašnji fakini, štemeri i niškoristi čuvali svoje kvartove i nišanili sve što se miče

Nitko se još nije sjetio napisati doktorsku dizertaciju na temu nastanka, upotrebe i nestanka špriherice, pa nećemo ni mi. Ulična predaja o tom bolnom sredstvu za maltretiranje okoline neka zasad bude dovoljna.

Čini se da su te praćke od žice, koje su dolazile u standardnoj varijanti veličine kojih osam do deset centimetra te u mini izdanju koje je više bilo plod kolekcionarske strasti i želje za što ljepšom izradom, ušle u arsenal kvartovskog oružja s pojavom gradilišta po urbanim, ali i prigradskim zonama. Odjednom, u ustaljeni ekosustav gradskih naselja dolaze kamioni, čelične konstrukcije, stiroporne plohe i gomila žica, kablova i kakvih sve ne potencijalnih pomagala u osvajanju teritorija za stasajuće Indiana Jonese i Rambo klince.

Žice s raznobojnom izolacijom izgledale su predobro da bi se potrošile samo na prozaične ciljeve, poput električnih instalacija zgrade. Tu negdje nastaje ideja špriherice, praćke sastavljene od debelog komada žice koji se potom okomito omatao tankim žičicama raznih boja, što je špriherice činilo pravim umjetničkim minijaturama te je bilo važno da izgleda jednako dobro, ako ne i bolje, nego kako gađa.

Guma za katapultiranje izvlačila se iz gaća i čarapa koje su se stezale i rastezale pomoću bijelih traka u kojima je bilo skriveno po par redova tih dragocjenih gumenih crvuljaka. Još jedno od hvalevrijednih umijeća bilo je kako ih sve povaditi bez da puknu, da ne bi završili s gomilom prekratkih i neupotrebljivih komada nečega što je trebalo katapultirati vaše opako žičano streljivo.

Municija špriherica nije bila ni kamen, niti pikula, niti čavao, nego komad žice savijen u slovo 'u', iako je njihov efekt na goloj koži žrtve imao naviku proizvoditi produženi samoglasnik 'aaaaa'. Pogodak špriha iliti špihera prilično je bolan, tako da se nije mogao shvatiti tek kao dio zaigrane pakosne provokacije, kao kad bi kome opalili čvrgu. Zato se prije svega upotrebljavao kao sredstvo međukvartovskih ratova i ozbiljnog upozorenja pojedincima koji su se predugo zadržavali na 'zabranjenim teritorijima'.

Recimo, u slučaju da se penzić predugo klatio kroz ulicu lokalnih bandita, požurili bi mu korak salvom šprihova po cjevanicama. Dakako, poanta gađanja šprihericom bila je da vam žrtva ne može uzvratiti. Bilo da nišanite nekoga skriveni iza prozora zgrade ili autobus u prolazu.

Špriherica je bila toliko moćan stroj da je predstavljala opasnost ponajprije za njezinog vlasnika. Pogotovo ako je bila manja. Pogodak u vlastiti palac bila je neka vrsta kazne tog bogomdanog oružja svima koji su ga se usudili koristiti bez prikladne vještine. Tada bi šmrkavi nanositelji boli na trenutak upoznali patnju svojih žrtava, što ih, dakako, ne bi spriječilo da nastave sa žičanim terorom po susjedstvu.

S onu stranu svih indijanskih vatri, macoli, grudi, pljuca, lukova i strijela, špriherica je stajala kao ultimativni djelitelj pravde među klincima. Gdje je danas nestala, nemamo pojma. Vjerojatno više nije toliko napeto peckati nekoga komadom izolirane žice nakon što ste na Playstationu pobili, povadili utrobu i dezintegrirali face legiji mutanata s bacačem plamena i setom bazuka. Uostalom, i 'motanje' je u imaginaciji dječurlije danas dobilo sasvim drugo, iako ništa manje leteće, značenje.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više