Funtime SORRY, CURE I DEČKI!

10 naj minusa za Bolonju

Bolonjska reforma studija tek se naoko tiče preustrojstva visokoškolskih institucija. Svakom boljem promatraču jasno je da se radi o općoj lobotomiji mladeži željne znanja. Dobrodošli na faks, pardon, u osnovnu školu. Opremite se konceptima za stjecanje diplome: domaća zadaća, ispričnica, prozivka, test na satu, plusić za aktivnost, skriptica s pitanjima i odgovorima. Evo kako studenti postaju uplašeni pilići s titulom fah idiota i kao takvi savršeni za daljnju društvenu preradu

Domaće zadaće
Svi kojima je u srednjoj školi zahrđala vještina pisanja domaćih zadaća i s nostalgijom se prisjećaju kako im je učiteljica u osnovnoj pregledavala teke, na faksu mogu odahnuti sa smiješkom. Napokon je nekog ponovno briga što su radili kada nisu bili na nastavi, točnije, koliko su vrijedno obavljali školske obveze u izvannastavno vrijeme. Faksovi danas obiluju onim malim trenucima ekstaze kada profesor usred predavanja pita nasumičnog studoša ima li kućni uradak. Čisto je šteta što Bolonja (barem zasad) nema reguliran sustav nagrada pa da za svaku riješenu zadaću čovjek dobije bombon ili žvaku. Mi drukamo za PEZ ili Orbit s okusom lubenice.

Ukori
Bolonjska je reforma ostala nedorečena ne samo u instituciji nagrade, već i kazne. U nadi da će se skoro uvesti packe po dlanovima, stajanje u kutu, pisanje u bilježnicu 'odsad ću paziti na satu' u ponavljanjima od 50 do 100 puta, ukor za neopravdane sate i ukor pred isključenje, mnogi profesori već sada upražnjavaju metode svojstvene svim boljim odgojnim ustanovama, kao što je, recimo, fakultet. Bez beda će javno izvrijeđati studenta koji nije napravio domaću zadaću. Serija opaski izgledat će, između ostalog, i ovako, citiramo: 'Kolega, zašto ste uopće došli na sat?' 'Ako nemate zadaće, mogli ste ostati doma.' 'Što vi uopće radite na ovom kolegiju ako ne mislite redovno izvršavati svoje obveze?' 'Zašto ste uopće upisali ovaj faks, ako vam se ne da studirati?' 'Razmislite malo o sebi i svojem studiju.' Tko nakon toga ne bi bio ponosan na svoj indeks?

Plusići
Nekada su se od prvog do četvrtog razreda osnovne dijelile ocjene u skali minus u kružiću, minus, plus i plus u kružiću. Jest da je na taj način bilo malo teže dobiti geometrijski oblik prosječne ocjene. Netko bi, užas, mogao skužiti da prolazi s kukastim križem pa bi mu starci idućeg dana završili na informativnom razgovoru kod ravnatelja. Plusići i minusići i dalje prate dječicu na putu znanja, no Bolonja se potrudila da prate i studente, valjda da ne zaborave operacije zbrajanja i oduzimanja. Svašta se njima mjeri po predavaonicama i labosima, a prije svega prisutnost na nastavi i zalaganje. Halooo? Zalaganje?! Ako ste zaboravili na dizanje dva prsta, izlazak pred ploču i slične nadobudne sheme, na faksu će vas srdačno na njih podsjetiti. Štoviše, reforma propisuje da barem 20 posto ocjene bude temeljeno na aktivnosti za vrijeme nastave. Još samo da se počne dodatno honorirati kada netko sjedne u prvu klupu i ideja će biti zaokružena.

Ispričnice

Markiranti, oprez. Ako ste mislili da napokon možete umiroviti zubara i ZET, u gadnoj ste zabludi. Na faksu se traže ispričnice za izostanak s nastave. Trinaesti put si pokopao prabaku? – Donesi ispričnicu. Dobio si upalu pluća? – Ispričnica. Ako ne možeš isporučiti službeno žigosani list papira, možda traže da je roditelji vlastoručno donesu za vrijeme konzultacija. Sjedenje na predavanju toliko je bitna stavka studiranja da se profesori ne libe spucati pola zadanog vremena na prozivku. Treba vidjeti mogu li se odgovori 'ovdje', 'tu sam' i 'nazočan' kvalificirati kao aktivno sudjelovanje na nastavi. Tako da ubijemo dvije muhe istim udarcem, baš u duhu bolonjske pragmatičnosti pa svi poberu u isti mah pluseve za prisutnost i zalaganje.

Blic-testovi

Pitamo se zašto ne ukinuti tu nezgrapnu priču s indeksima i na faks uvesti imenike, jerbo treba negdje pregledno popisati sve te ključne informacije na tegobnom putu do diplome. Plusići, minusići, prolazne ocjene, a što da ne i komentar profesora kako je xy danas pokazao manjak interesa za nastavno gradivo. Imenik bi omogućio i legendarnu obrazovnu metodu nasumičnog otvaranja i prozivke. Dok čekamo na taj idealni svijet, studenti se već sada mogu utješiti kratkim testovima kojima pojedini profesori prekidaju tijek predavanja. Vjerojatno iz gušta da vide blago prepadnute face ljudi koji više nisu djeca. Kao što svi znamo, u atmosferi straha čovjek daje najbolje od sebe. Skače tri metra u zrak, piški u gaće bez da mu je sila, a, eto, možda i postigne titulu.

Kolokviranje faksa
Ne kužimo zašto se Sveučilište ne skine s državne sise, a ostave se možda dva tri privatna fakulteta koja će kratiti vrijeme snenim buržujima kojima ionako nije hića negdje nešto raditi. Pa nek čitaju, polemiziraju, dangube uz kave i stvore novu hrvatsku aristokraciju, a ovi ostali nauče sve što trebaju znati na internim seminarima tvrtke koja ih zaposli. Hoćemo reći nešto drugo. Bolonja je od fakulteta napravila male brze radionice fah idiotizma, gdje je vrhunac ispitne literature sažetak profesorovih predavanja i gdje izvornu literaturu nitko nikad nije vidio osim kao sporadičnu fusnotu. Hej, uz malo koincidencije moguće je doći do magisterija, a bez da si ikada imao usmeni ispit. Rascjepkano gradivo se kolokvira iz predefiniranih šalabahtera s pitanjima i odgovorima, ekipa ih ponekad polaže bez da uopće zna kako im se kolegij točno zove, a nakon što ti uruče diplomu, možeš službeno i potkrijepljeno žigom faksa reći da ti je glava prepuna nepovezanih brabonjaka iz koje već znanstvene discipline. Bolonja naprosto ne daje vremena za probavljanje naučenog, za zadubljivanjem nad serviranim podacima i njihovom kritikom ili, ne daj bože, za razumijevanjem stvari u širem kontekstu. Tako se stvaraju misleći ljudi koji tržištu rada nisu od pretjerane koristi. Štoviše, predstavljaju neprofitabilnu prijetnju.

Prolaznost, prolaznost, prolaznost

Čitamo o bolonjskom trijumfu u slučaju medicinskog fakulteta. Nekad je prolaznost bila 25 posto, sada je 85. Triput hura za njih. Ali, čekaj, ima nešto zastrašujuće u tome da 60 posto budućih doktora koji bi - ne tako davno - padali godine, sada odvaljuju iste sa smiješkom na licu. Ajmo, tko će im prvi pod nož? Istina, ako nekom date da nauči deset puta po dvadeset stranica, a drugom dvjesto stranica odjednom, prvi će možda imati bolji rezultat kad mu se zbroje ocjene. Samo, koji će od njih bolje pamtiti i razumjeti gradivo pola godine kasnije? Naravno, Bolonji je stalo da vas što prije obradi za burzu rada, da pri tome imate blagog pojma o par fundamentalnih pojmova iz kojeg već područja, a u ostalome ste savršeno dezorijentirani. Za orijentaciju će se pobrinuti poslodavac.

Inflacija magistara i doktora
Bolonjsko shvaćanje visokog obrazovanja savršeno se uklapa u u svijet gdje više ne postoje ljudi, njihova znatiželja, karakter i talenti, već smo perolaki komad CV-ja isprintan na A4 formatu u stogu praktički identično formuliranih života. Faks je po Bolonji poligon za stjecanje titula i dok su nekada ljudi svoje magistarske i doktorske insignije gravirali na pločice ulaznih vrata ili nadgrobne spomenike, sada bi trebalo izmisliti jednako ekskluzivne titule za one koji nisu 'mr.', 'dr.' ili koja već nakupina slova. Doktorati danas rastu na drveću, bere ih svatko tko ima nešto slobodnog vremena, karijerne ambicije i IQ mu nije niži od 90.

Studenti na dopu
No dobro, nije sve tako crno oko Bolonje. Evo, farmaceutska industrija nekoliko godina unazad ima novu neslućenu klijentelu. Ne bi li pohvatala stresan ritam učenja s neprestanim ispitivanjima, zadaćama, prozivkama i zalaganjima na satu, hrvatska studentska mladež otkrila je blagodati iz lokalne ljekarne. Svako malo se mediji iščuđavaju nad generacijom kojoj su osnovno nastavno pomagalo tablete za koncentraciju, smirenje, pamćenje i ino friziranje moždane aktivnosti. Guarana, ginko, pa sve do hardcorea poput Hidergina, Piracetama i Deprenyla. S receptom, bez recepta, na crno... Više nitko nema izgovor ne usvojiti gradivo u rekordnom roku i cum laude.

Zbogom studentskom životu

Na kraju da zatulimo od boli gledajući kako se legendarni studentski život s pristojnom dozom praznog hoda nužnog za žongliranje idejama, percepcijama i kreativnim potencijalom, rastvara u stresu, strahu i totalnoj infantilizaciji akademske populacije. Ne samo da bolonjci više nemaju nešto vremena za društveni život, izlaske, pa i pogreške, nego nemaju vremena ni raditi da zarade za studiranje. Kad smo već ovisni o nemuštom uspoređivanju s razvijenijim državama, zašto je onda u Njemačkoj najnormalnije, tj. praktički se očekuje, da ekipa nešto raducka sve vrijeme studija? Još da naša ubitačna akademska disciplina proizvodi zamjetljive količine intelektualne i znanstvene kreme vrijedne izvoza, progledali bismo kroz jedan ili dva prsta. Ništa od toga. Al' ajde, ako je cilj stvaranje malodušne, pogubljene i demotivirane generacije koja je jedno htjela studirati, drugo studirala, treće sada radi, a četvrto je zapravo zanima, onda smo pogodili u sridu. Samo još da za to nađemo stranog kupca.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više