Funtime DUBOKOUMNE LAKOUMNOSTI

Budalaštine o psihologiji u koje vjerujemo

  • Autor: tportal.hr
  • 13.9.2011 14:42:22
  • 13.9.2011 10:00:00

Budući da je psihologija znanost o procesima uma, mnogi među nama osjećaju da znaju nešto o tome, no objašnjenja za tuđe ponašanje iz kućne radinosti nisu znanost, koliko god nam se naše dijagnoze činile logičnima. Neke od tih kuhinjskih psihologija uvriježile su se i u pop kulturi zahvaljujući filmovima, a zapravo ne mogu biti dalje od istine

Bolje ćete se osjećati jednom kad se 'ispušete'


Često čujete kako ljudi pričaju o tome da će onaj tko drži bijes u sebi umjesto da ga na neki način pokazuje jednog dana izgubiti kontrolu i poludjeti. Štoviše, ludi televizijski likovi koji ne mogu izraziti svoj bijes su kliše koji je toliko ukorijenjen u filmskoj fikciji da ga više ni ne primjećujemo, piše Cracked.

Gnječenje raznih gumenih igračaka, vrištanje u jastuk i entuzijastično udaranje boksačke vreće česte su zamjene koje mediji nude kao zdravi nadomjestak za stvarno nasilje nad izvorom našeg bijesa. Terapije koje navodno oslobađaju od bijesa ili ga umanjuju temelje se na toj ideji zamjenskog nasilja.

Na prvi pogled ideja da se možemo izliječiti od bijesa pokazujući ga na neki primjereni način u kontroliranim uvjetima čini se logičnom, no sva istraživanja dosad su pokazala su da to jednostavno nije istina. Možete udarati nogom po automobilima cijeli dan i još uvijek ćete osjećati istu količinu gnjeva kao i prije. Štoviše, znanstvenici kažu da ćete zamjenskim nasiljem samo potaknuti u sebi želju za još više gnjeva.

Objašnjenje za ovaj nesretan uzorak ljudskog ponašanja je – navika. Zapravo se radi o jednostavnoj potrebi za ponavljanjem ugodnih radnji.

Nalet bijesa ima karakter droge – stvara ovisnost – pa ako poslušate filmske čarobnjake i svaki put nađete način da iskalite svoj gnjev na društveno prihvatljiv način, ono što zapravo radite je isto kao da alkoholom pokušavate zatomiti svoju potrebu za pijanim stanjem. Takav obrazac ponašanja mogao bi nesretnog čovjeka koji je navikao mlatiti po nečemu svaki put kad se naljuti dovesti u ozbiljne probleme ako nema mogućnost to učiniti – naprimjer, usred poslovnog sastanka ili u krcatom autobusu.

Rezultat je prilično očit – Hulk smrskati!


Za uspjeh je dovoljno samo vjerovati u sebe

Od malih nogu nam svi govore kako je samopouzdanje važno jer svi koji ga imaju navodno u školi postižu bolje rezultate, imaju više prijatelja i uglavnom bolje ispunjavaju sve svoje društvene uloge. Kao primjer za tu ideju dovoljno je pogledati bilo koji film o srednjoj školi u kojem najveći šmokljani pri kraju večeri nađu novu snagu u sebi i osvoje djevojku svojih snova ili zabiju odlučujući gol tijekom zadnje utakmice. Slijedi kratkotrajna srednjoškolska slava i pobjedonosni odlazak u bolju budućnost.

Cijele police knjižara posvećene su temi kako steći samopouzdanje uz obećanje da će s njim sve krenuti nabolje. No je li izgradnja samopouzdanja postavljanjem laganih ciljeva nakon kojih se pretjerano nagrađujemo stvarno ključ uspjeha u životu?

Odgovor je – pogodili ste – ne.

U pitanju je jedna od onih situacija gdje se promatrač lako može zabuniti i pomiješati uzrok s posljedicom. Umjesto da mislite da samopouzdanje otvara put boljim ocjenama, popularnosti među prijateljima i želji za uspjehom, možda biste se trebali upitati nisu li možda sve te stvari zapravo uzrok samopouzdanja, a ne posljedica.

Kad okrenete tu jednostavnu formulu naopačke, prilično je jasno da oni koji postižu uspjeh u školi i izvan nje te su okruženi ljudima koji ih vole na taj način stvaraju samopouzdanje, a ne obratno. No ljudi koji vjeruju u to da neutemeljenim samopouzdanjem mogu doći do boljeg života mogu čak i naštetiti onima koje u to uspiju uvjeriti – najčešće vlastitoj djeci.

Ljudi koji imaju bezrazložno pojačan osjećaj vlastite vrijednosti lakše će se osjetiti povrijeđenima kad se to dovede u pitanje, pa će i više patiti u trenutku kad shvate da i nisu baš takve zvijezde kao što su mislili da jesu. U isto vrijeme njihovi kolege koji nemaju iluzija o vlastitim sposobnostima neće ni očekivati čuda od sebe, već će bez straha i osobne traume nastaviti postizati prosječne rezultate.

Onima koji još uvijek misle da se samopouzdanjem sve može riješiti odgovorit ćemo pop ikonom osamdesetih – simpatični Miyagi nije Karate Kida naučio da vjeruje u sebe, već ga je naučio kako protivnika udariti nogom u glavu.


Thinkstock
'...tportal, tportal, tportal...'
Oprez - reklame koriste podsvjesne poruke kako bi nas natjerale da radimo stvari protiv svoje volje!


Mit o skrivenim porukama u medijima javlja se često. Osamdesetih je postojala glasina da određene gramofonske ploče puštane unatrag sadrže glas samog vraga koje utječu na ponašanje mladih čak i kad ih slušaju na uobičajen način.

Prije nego što je nečastivi ušao u muzičku industriju, oglašivači su navodno razvili tehniku kako u normalni promotivni materijal ubaciti sličicu koju gledatelji nesvjesno vide, a dovoljno sugestivnu da ih natjera da nešto kupe. U moderno doba možda ćete čuti o neurolingvističkim metodama kojima iluzionisti mogu utjecati na pojedince u publici koristeći samo strateški umetnute 'kontrolne' riječi u normalnom razgovoru.

Sve ove metode imaju jednu zajedničku stvar – radi se o načinima koji navodno omogućavaju da netko putem normalne komunikacije zagospodari nesvjesnim dijelom vašeg uma.

Naravno, nijedna od navedenih metoda nema nikakav učinak. Ako zanemarimo moguće mračne tajne koje CIA skriva od javnosti, koliko znamo, ne postoji nijedna metoda kontrole uma podsvjesnim porukama koja je učinkovita.

Za početak, mozak nije sposoban primijetiti zvučne poruke koje su snimljene unatrag, a ono što mislite da čujete kad nešto slušate unatrag zapravo je plod vaše razigrane mašte. Sličice skrivene u filmovima ne mogu utjecati ni na čije ponašanje.

No zapravo jedini dokaz koji stvarno trebate da biste bili sigurni da nijedna od tih metoda ne radi je činjenica da ne hodamo unaokolo široko otvorenih očiju uz lagano pjevušenje imena vrhovnog gospodara svijeta – koji je otkrio neprimjetan način kontrole uma.


Saznat ćemo mi laže li ili govori istinu – stavit ćemo ga na poligraf!


Otkrivanje istine poligrafom koristi se već skoro stotinu godina, a današnji detektori laži toliko su uznapredovali da ih se može vidjeti i na zabavnim emisijama poput 'Trenutka istine'. Čak i voditelj talk showa Maury Povich koristi poligraf kako bi pomogao raznim parovima da otkriju vara li jedan od njih svog partnera.

Na stranu činjenica da je pomalo čudno da bi netko tko vjeruje da će test pokazati jesu li vjerni ili ne uopće pristao biti priključen na takav stroj, temeljni problem je već u samom imenu mašine – detektor laži. Poligraf zapravo samo bilježi tjelesne promjene koje možda znače da lažete.

Istraživanje provedeno 2003. pokazalo je kako poligrafi imaju otprilike istu šansu otkriti laž kao i netko tko to odlučuje bacanjem novčića. Zbog ogromnog broja čimbenika, ljudsko tijelo može dati signal koji će korisnik poligrafa krivo protumačiti – od karaktera ispitanika i njegova fizičkog stanja do tehnike postavljanja pitanja te raznih provjerenih načina na koje se stroj može namjerno prevariti.

Poligraf je zapravo gori nego sistem pismo-glava jer daje lažan osjećaj sigurnosti.


Homofobi su zapravo potajno homoseksualci

Praktički nema filma ili serije u kojem je glavni lik homoseksualac bez lika koji ga 'mrzi jer i sam zapravo pripada tom seksualnom opredjeljenju'. Radi se o modernom arhetipu koji je zaslužan da se ljudima u pravom svijetu zna dogoditi da sretnu nekog u teretani tko otvoreno gunđa u vezi 'homića' i odmah pomisle kako tip ispod kreveta skriva časopise s nauljenim muškarcima.

Naravno da postoje takvi ljudi, no istina je, kao i uvijek, puno kompliciranija.

Jedno istraživanje izvršeno 1996. na 64 muška ispitanika u dobi između 18 i 22 godine od kojih su 35 bili homofobi (prema anketi koju su prije eksperimenta ispunili) pokazalo je da većina homofoba postiže barem malu erekciju dok gleda homoseksualni pornografski film. Ako se pitate kako su znanstvenici došli do tih rezultata, reći ćemo samo dvije riječi – žice i penisi. S druge strane, samo četvrtina nehomofobičnih studenata se također ukrutila za vrijeme projekcija. Drugim riječima, od 64 muškaraca skoro polovica je doživjela erekciju dok su gledali homoseksualne radnje.

Ovi rezultati prevedeni u statistiku mogli bi vas navesti da mislite kako je skoro polovica muškog stanovništva zainteresirana za natjecanja u plivanju zbog nekih potpuno neočekivanih razloga. No za brojke koje je ovo istraživanje iznjedrilo mogao bi vrlo lako biti kriv nedostatak kritičnosti pri odabiru prosječnih studenata (ipak se radi o 64 momka koji su pristali da im se žice spoje na muškost tijekom gledanja filma pod naslovom 'Kontra-admiral') ili pak izostanak osnovnih elemenata pri izvođenju znanstvenog eksperimenta, primjerice kontrolne skupine.

Ipak, ne postoji znanstveni način da se odredi jesu li u polovici svjetskog stanovništva, koja prema nekim podacima smatra kako postoji nešto nemoralno u tjelesnoj ljubavi između dvije osobe istog spola, neki pojedinci stvarno protiv homoseksualnosti, radi li se samo o prikrivanju istine o vlastitoj seksualnoj orijentaciji ili pak o strahu od društvenog neprihvaćanja ako otvoreno priznaju da nemaju ništa protiv homoseksualnosti.

Na ovom primjeru prilično je jasno zašto se ne valja igrati psihologa u slobodno vrijeme. Netko tko često govori ružne stvari o homoseksualcima možda samo pokušava potisnuti da ga osobe istog spola privlače, no postoji podjednako dobra šansa da je jednostavno zadrt.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više