Zdrobljeno poludrago kamenje, osušeni kukci, riblje ljuske, mravi... Ne, ne nabrajamo sastojke za vještičji bujon koji će vas uz dodatak par kapi zmijskog znoja pretvoriti u Marilyn Monroe. No, nismo ni daleko. Time su žene stoljećima mazale usne ne bi li ih učinile crvenijima i sjajnijima. Danas je ruž ipak nešto manje ubojit po ekosustav
Povijest ruža za usne je povijest insektocida, ribocida i mljevenja poludragog kamenja. Ljepota, dakako, košta i ništa čudno u tome što su mnogi dali svoj život u njenu slavu. Od člankonožaca do muškaraca.
Riječ dolazi od francuske 'rouge', što znači crveno i zapravo sve do druge polovice dvadesetog stoljeća ruž za usne je bio definiran isključivo nijansama iste. Usno crvenilo je, reći će svaki naloženi psihoanalitičar, simbolički odraz nekih južnijih ženskih čari te imitira prokrvljenost seksualne uzbuđenosti. Već su žene u drevnoj indijskoj civilizaciji koristile svojevrsni ruž za usne dobiven od usitnjenog poludragog kamenja, a stare Egipćanke su ga izvlačile iz posebne vrste algi te miješale boju s jodom i bromom, što je dovodilo do opakih boleština.
Kleopatra je pak drobila mrave i kosenile – insekte bogate prirodnom crvenilom, a za glossy efekt upotrebljavala je sjajnu supstancu dobivenu iz ribljih ljuski. Trebalo je pričekati zlatnu eru islamske civilizacije da se pojavi arapsko-andaluzijski kozmetičar Abu al-Qasim al-Zahrawi koji je izmislio kruti ruž koji je usto bio i parfimiran i oblikovan u posebnim kalupima.
Srednjovjekovna Europa na žensko bojanje usana nije gledala previše blagonaklono. Našminkani komadi smatrali su se utjelovljenjima đavla i korištenje bojila za usne bilo je zabranjeno crkvenim propisima. Da nije bilo kraljice Elizabete I i 16. stoljeća, tko zna kada bi ruž ponovno došao u upotrebu. Engleska kraljica je, naime, uvela modu bijelih lica i izrazito crvenih usana koje su u to vrijeme bile farbane mješavinom pčelinjeg voska i crvenila dobivenog iz biljaka.
Prvi ruž u tubi proizveo je Guerlain 1870. godine i, premda već odavno zaboravljen, nosio je naziv 'Ne m'oubliez pas' oliti 'Ne zaboravi me'. Dotadašnje bojanje usana kistom skraćeno je s 20 minuta na dvadeset sekundi. No ono čega će se još mnogi sjetiti je eksplozija trenda stavljanja ruža koji je protresao slabiji spol nakon Drugog svjetskog rata. Zaslugu za to si može pripisati holivudska industrija sa svojom pin-up mašinerijom u kojoj se središnji kotačić zvao, dakako, Marilyn Monroe
Godine 1952. ruž je prvi puta bio reklamiran u novinama u kampanji pod nazivom 'Fire & Ice' i odonda se više neće moći otvoriti magazin bez da vas na svakoj drugoj stranici netko ne poželi našminkati. Nekoliko godina kasnije proizvođači ruževa otišli su gnjusni korak dalje te ženama počeli servirati reklame tipa 'Žena koja ne stavi ruž osjeća se razgolićeno u javnosti. Osim ako ne radi na farmi.' U isto vrijeme Monroe paradira u filmu 'Neki to vole vruće' gdje sve glumice imaju crvenilo na ćubama.
Željne nekonvencionalnosti, neke su cure u šezdesetima krenule mazati usne u bijelo, no trend je to koji je srećom kratko trajao. Nema tako dobre ideje koja bi mogla nadomjestiti ružnoću. Krajem dekade teški ruževi gube bitku s laganim sjajilima, dok sedamdesetih oslobođene hipi dlakavice s prijezirom gledaju na tradicionalnu kozmetičku artiljeriju svojih mama i baka.
Nakon bijele, naravno, došla je na red i crna, pa su tako novopečene pankerice inaugurirale crni ruž i prokrčile put za sve buduće dark goth klinkice. Osamdesete su, osim toga, ostavile i nešto ruža za teatralne estradnjake, poput našminkanih članova bendova The Kiss i The Poison ili frontmena The Curea Roberta Smitha koji se usto, čini se, češljao u obližnjoj trafostanici.
Budući da se svijet počeo mazati u svim bojama, okusima i oblicima, kraj devedesetih je obilježio izum ruža od kojeg se ne možete 'zaraziti'. U praksi to je značilo da vam rođendan može proći bez crvenih tragova familije do petog koljena na čelu i obrazima. Tu su sada sjajila i ruževi koji vas hrane, štite od UV zraka, podebljavaju usnice umjesto plastičnog kirurga ili su toliko aromatizirani te ih više jedete nego što ih mažete na usne. Trebali bi ih početi stavljati na police s paštetama. Usput, američka kozmetička policija Campaign for safe cosmetics otkrila je da 60 posto njih sadrži nedozvoljenu količinu olova. Sad, koliko teške metalurgije furate danas na faci, nemamo pojma, ali još uvijek zvuči zericu bolje od kolonije mrtvih buba. Pogotovo ako vam je dečko vegetarijanac.
