Vlasnik Grupe De Beers, koncern Anglo American se odlučio smanjiti proizvodnju praktično na minimum, kako bi koliko-toliko ipak zadržao cijenu dragocjenih kamenčića, piše Deutsche Welle.

Ipak, i cijene su drastično pale: od prošlog kolovoza kada je cijena za dijamante bila na najvišoj razini je veleprodajna cijena pala za čitavih 30%. I u maloprodaji se draguljari sve više moraju truditi kako bi privukli kupce, između ostalog i cijenama. U međuvremenu će mušterija za isti prsten ili ogrlicu platiti i četvrtinu manje nego što je morao platiti prije pola godine.

Ali u vremenima kada - ovaj puta ne samo muškarci - razmišljaju o mnogo važnijim izdacima od dijamantnog prstena za svoju dragu, niti to nije dovoljno. Na najvećem tržištu nakita s dijamantima, onom u Sjedinjenim Američkim Državama gdje se prodaje oko polovine svih dragocjenih kamenčića na svijetu, oko 15% prodavaonica nakita je već moralo zauvijek zatvoriti svoja vrata. Kriza je pogodila čak i najveće i najznačajnije: glasoviti Tiffany je u posljednjem kvartalu morao priznati kako mu je dobit pala za čitavih 70%. Na sreću po draguljare, u Americi još uvijek vlada tradicija darivanja dijamantnog prstenja za zaruke i vjenčanja. Bez tog običaja poslovni bi rezultati bili katastrofalni.

I drugi po veličini svjetski proizvođač dijamanata, ruska Alrosa je drastično smanjila proizvodnju: za 20%. Taj proizvođač je mnogo važniji za industrijske dijamante: jer svugdje gdje se reže ili brusi, najtvrđi poznati mineral je nezamjenjiv. Ali i tu je potražnja uvelike opala, tako da se samo manjom proizvodnjom mogu zadržati visoke cijene. Tim više što je čitavo tržište dijamantima pravi arhaizam - naravno na korist monopolistima poput De Beersa. Kao u davna vremena, u trgovini dijamantima praktično nema slobodnog tržišta: oni se još uvijek vade u rudnicima prije svega u Africi i jedino se danas bruse pretežito u Indiji ili Izraelu. Prije se to radilo u Antwerpenu, ali je tamo sada samo glavno tržište dragocjenih kristala ugljika. Čak i jedan De Beers još uvijek prodaje kamenčiće na redovitim, mjesečnim 'viđenjima' robe gdje se izabranim trgovcima nude dijamanti. Tu nema cjenkanja: cijena je fiksna. Glavni izvor zarade tim trgovcima jest pitanje, po kojoj cijeni će oni dalje prodati dragulje jer je u tom tržištu lanac trgovaca i preprodavača koji stoje između Antwerpena i eventualnog rođendanskog poklona najdražoj, veoma, veoma dug. To se, naravno, vidi i na cijeni nakita.

Ali i preprodavače je pogodila kriza: sve više takvih trgovaca mora napustiti posao, jer se umiješao i novi konkurent: internet. Mnogi dolaze kod zlatara s točnom cijenom za koju mogu dobiti dragocjeni kamenčić na brojnim portalima i zarade postaju sve manje. Jer, teško je i zamisliti što bi se dogodilo s cijenama dijamanata kada bi se oni prodavali na slobodnom tržištu. Ali De Beers već desetljećima uspijeva održati tržište takvim kakvo jest. To ga i košta: sada sjedi na oko 3 i pol milijarde dolara dugova koje je potrošio u zlatnim vremenima na proširenje pogona u Kanadi i u drugim rudnicima. Ipak, u De Beersu tvrde kako ih niti ove današnje poteškoće neće financijski ugroziti. 'Možemo izdržati još nekoliko godina krize', čuje se od glavnog svjetskog draguljara. A on ne vjeruje kako će kriza toliko trajati: već ove godine očekuje ponovni porast cijena dijamantima.