Poslovni vodič VLADIMIR FERDELJI

Što se dosad čekalo sa štednjom?

O financijskoj krizi i Vladinoj gospodarskoj politici razgovarali smo s Vladimirom Ferdeljijem, predsjednikom uprave tvrtke Elektrokontakt i predsjednikom HUP-ove Cro industrije

Zašto je Vlada odugovlačila s rebalansom proračuna?

Vjerojatno je procjenjivala da te neugodne mjere ne treba donijeti prije lokalnih izbora, kako se ne bi izgubile neke političke pozicije. Smatram to potpuno pogrešnim, štoviše, mislim da bi onaj tko bi imao hrabrosti donijeti neke razumne mjere na lokalnim izborima vjerojatno i bolje prošao.

Vlada je zatražila programe štednje u državnim tvrtkama, a spominju se i krediti za likvidnost pojedinim tvrtkama?

Jedna od prvih stvari koje su poslodavci tražili jest da državna poduzeća, koja su glavni generatori nelikvidnosti, počnu plaćati svoje dugove. Sama činjenica da je Vlada počela raditi na tome je dobra, a rezultate ćemo moći procijeniti kada se konkretiziraju mjere. Meni se čini nevjerojatnom činjenica da državna poduzeća mogu uštedjeti milijardu i pol kuna, čak i dvije. Pitam se što su radila do sada? Zar zaista nisu osjećala tu krizu, pa mogu uštedjeti na nepotrebnim troškovima? Dizanje kredita u državnim poduzećima sasvim sigurno bi poboljšalo likvidnost malih i srednjih poduzetnika, koji su dobrim dijelom kooperanti i opskrbljivači državnih poduzeća, a i teret cijene kapitala sveo bi se na pravo mjesto.

Zašto se izvoznici već dulje vrijeme protive tečajnoj politici stabilne kune?

Tečaj je bio bila glavna poluga kojom je u zadnjih petnaest godina uništena hrvatska industrija. Sve ovisi o tome kakvu ekonomsku politiku želite izabrati. Ako mislimo podržavati politiku deindustrijalizacije, onda je precijenjeni tečaj dobar. Jedina roba kojoj u zadnjih 15 godina nije porasla cijena jest – euro. Svim drugim uslugama i robama je narasla cijena inflacijom. Monetarne škare u tih petnaest odnijele su sav prihod izvoznika, koji troškove kod kuće plaćaju u skladu s inflacijom, a robe i usluge vani naplaćuju u skladu s tečajem. U međuvremenu je stanovništvo opterećeno euro kreditima i nijedan političar ne želi dirati tečaj.

Dakle, začarani krug?

Postoji mnoga rješenja, a jedno od njih je prihvatljivo za sve, jer ne dira tečaj. Riječ je o kombinaciji fiskalne i monetarne politike kojom bi se sačuvao izvoz i konkurentna sposobnost naše privrede. Naš je prijedlog da se monetarna šteta izvoznicima i proizvođačima nadoknadi umanjenjem porez na dobit, a da se uvoznicima za monetarnu korist koju ostvaruju poveća porez na dobit. Uvoz je dva i pol puta veći od izvoza, pa je time država mogla prikupiti dovoljno sredstava da se ne zadužuje dalje. Efekti su mnogostruki: tečajnu politiku mogli bismo voditi kako god hoćemo, bez efekata na izvoz i uvoz. Takvu bi politiku prepoznali i ulagači koji bi bili trajno zaštićeni od monetarnih utjecaja u Hrvatskoj.

Kako komentirate Vladine zahtjeve bankama za suzdržavanjem od podizanja kamata?

Ne može se iz komiteta upravljati tržištem, to smo razmišljanje napustili 1991. godine i neprimjereno je da se drže lekcije poslovnim bankama. One su tržišni subjekti u stranom vlasništvu i od njih treba očekivati da djeluju na tržištu. Kamate padaju kad je ponuda kredita velika, a potražnja mala. Isto tako, kad je potražnja za kreditima velika, a ponuda mala, kao što je u svakoj krizi, logično je da će i kamate rasti. No država može kroz svoje banke, HBOR i HPB, plasirati velika sredstava uz smanjenu kamatu i tako kontrolirati kamatne stope.

Kako se vaša kompanija suočava s krizom?

Elektrokontakt drži 35 posto svjetskog tržišta komponenata za kućanske aparate i jedan je od rijetkih hrvatskih izvoznika u SAD. Tamošnje narudžbe prepolovile su nam se još sredinom prošle godine, a narudžbe iz Europe pale za oko 15 posto u zadnjem kvartalu. Odmah smo proveli plan stimulativnog umirovljenja i smanjili planiranu proizvodnju za 10 posto. No recesija je mnogo dublja i u dogovoru sa sindikatom napravili smo plan: do kraja trećeg mjeseca povećat ćemo zalihe gotovih proizvoda, a onda ćemo u drugom kvartalu po potrebi skratiti radni tjedan za jedan dan.

Što govore iskustva iz inozemstva o ponašanju u vremenima krize?

Njemačka i druge zemlje jasno pokazuju kako bi se trebalo ponašati u krizi. Tamo je postignut tripartitni dogovor o skraćenju radnog tjedna: poslodavci su pristali da ne otpuštaju radnike, država nadoknađuje 60 posto plaće za dodatne neradne dane i odriče se poreza i doprinosa na njih, za taj dan koji se ne radi, a radnici su zadovoljni s tolikom nadoknadom za dane koje ne rade.

Što mislite o trošarinama na SMS poruke?


Država tom mjerom pokazuje da je njoj stalo jedino da održi javnu potrošnju na nepromijenjenoj razini, a to je osnovni problem. Ne možete imati smanjenu gospodarsku aktivnost, a javnu potrošnju, koja se ionako financirala iz deficita, ostaviti istom. Ili dozvoliti čak i da raste. Stanovništvu će time povećati troškove i jedan dio novca iz kućnog budžeta preliti u državni. Time će se zadovoljiti potrebe države, ali i istovremeno smanjiti potrošnja ostalih roba.

Kako komentirate činjenicu da direktori državnih poduzeća imaju plaće i nekoliko puta veće nego premijer i ministri?


Mito i korupcija su veliki jer su plaće u državnom sustavu premale, službenici koji upravljaju silno velikim sredstvima imaju plaću od koje ne mogu živjeti i oni su najpogodnije mjesto za korupciju. I premijer i ministri imaju smiješno male plaće! Treba ograničiti masu plaća. Zašto imamo 16 ministarstava, a ne sedam, pa s duplim plaćama? U HŽ-u imate 400 menadžerskih ugovora na oko 12.000 radnika, a u Elektrokontaktu četiri na oko 1.200 zaposlenih. Nebrojeno je dokaza da u državnim poduzećima nisu menadžeri, već državni dužnosnici: svaka menadžerska plaća mora biti dijelom vezana za rezultat, a tu je i klauzula o otkazu u slučaju negativnog rezultata. Nepojmljivo je da ti 'državni menadžeri' proizvode gubitke i dobivaju otpremnine.

O čemu im ovisi posao, ako ne o rezultatima?

O izborima! Mi u CROMA-i (udruženju menadžera) proglasimo menadžera godine u javnom poduzeću, a on za tri mjeseca dobije otkaz jer se promijenila vlast. Uopće nije bitno jesu li oni dobri u svom poslu, a javnost je tu negativnu selekciju prihvatila kao najnormalniju stvar. Čini mi se da ćemo morati tresnuti o zemlju, pri čemu ne treba amnestirati ni medije koji utječu na kreiranje mišljenja ni narod koji ima vlast koju zaslužuje. Znam jako puno ljudi u Hrvatskoj koji bi bili sposobni riješiti ove probleme, ali nijedan od njih se ne bavi politikom.



  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još