Glavni Milanovićev operativac za upravljanje svime što država ima u svome vlasništvu postao je Mladen Pejnović početkom 2012. Iako dotad nije okusio svjetla političke pozornice, doveden je kao najjači adut aktualne vlasti za to da se situacija u državi, a pogotovo stanje državne imovine, pokrene na bolje. Čovjek s velikim političkim i poslovnim iskustvom još iz socijalističkih vremena donio je strategiju i najavio učinkovitije upravljanje državnom imovinom, ali nakon gotovo četiri godine 'pokušaja i promašaja' rezultati nisu impresivni.

Najveći pomaci napravljeni su u restrukturiranju državnih poduzeća i jačanju transparentnosti upravljanja imovinom, a najslabiji rezultati bilježe se u privatizaciji i stavljanju u funkciju neiskorištenih nekretnina.

Popisana imovina, ali ne do kraja

Prvi veći pothvat koji je napravila Pejnovićeva garnitura je famozni popis državne imovine. Nakon mukotrpnih priprema početkom 2014. objavljen je registar u kojem su popisane državne nekretnine te dionice i udjeli u trgovačkim društvima. Imovinu u rukama države Eurostat je procijenio na 160 milijardi kuna, a Hrvatska je po njenom udjelu u BDP-u dospjela na šesto mjesto u Europskoj uniji (riječ je oko 50 posto BDP-a). Međutim pokazalo se da je hrvatski javni sektor još veći jer popis imovine nije obuhvatio poljoprivredna zemljišta, umjetnine, javna dobra u koncesijama i sl. Iako je Pejnović najavio kompletiranje registra, do danas to nije učinjeno.

Možda je najveći napredak u odnosu na razdoblje HDZ-ove vladavine napravljen u pristupu izvještavanja javnosti. Osim registra imovine, danas se na stranicama Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) mogu naći detaljni izvještaji o aktivnostima vezanim uz upravljanje imovinom, kao i podaci o poslovanju tvrtki u državnom vlasništvu. Trenutno se u državnom portfelju nalaze 54 tvrtke u većinskom državnom vlasništvu podijeljene u tri kategorije. Među njima je 28 tvrtki od strateškog interesa za RH i za koje se ne predviđa privatizacija. Tu su uglavnom javna poduzeća u 100-postotnom državnom vlasništvu poput HAC-a, Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, HBOR-a, HEP-a, Hrvatske lutrije i dr.

U drugoj kategoriji je 26 tvrtki od posebnog interesa, za koje su strategijom predviđeni restrukturiranje, privatizacija ili prodaja te izlazak na tržište kapitala. Tu su uglavnom tvrtke u većinskom državnom vlasništvu (ACI, Croatia airlines, HPB, Petrokemija, Đuro Đaković Holding). U trećoj grupi su četiri tvrtke od posebnog interesa u kojima država ima manje od 50 posto (Ina, Končar elektroindustrija, Podravka, Croatia osiguranje), za koje je strategijom predviđena i daljnja prodaja, a eventualno i kupnja.

Profesionalni menadžment tek u idućem mandatu Vlade

Glavni zadatak DUUDI-ja je unapređenje kvalitete upravljanja državnom imovinom. Između ostalog, od novoosnovanog ureda se očekivalo jačanje korporativnog upravljanja u državnim tvrtkama, ubrzana privatizacija i stavljanje u funkciju neiskorištenih nekretnina.

Međutim u Pejnovićevom mandatu nije otklonjen najveći problem upravljanja državnim poduzećima, a to je prevelik utjecaj politike koji se očituje u stranačkom kadroviranju rukovodećih struktura i zapošljavanju po političkoj liniji. Iako je Pejnović u više navrata najavljivao uvođenje javnih natječaja i profesionalnog menadžmenta, tek na zadnjoj sjednici Vlade donesena je uredba prema kojoj će se menadžment državnih poduzeća birati uz pomoć agencija za headhunting

Unatoč kadrovskim problemima, učinjeni su pozitivni pomaci u poslovanju tvrtki u pretežnom ili potpunom vlasništvu države. Tako je lani bruto dobit 47 državnih poduzeća iznosila 2,72 milijarde kuna, što je višestruko bolje od rezultata iz 2013, kada je iznosila 587 milijuna kuna. U velikim tvrtkama, poput HŽ-a, HEP-a i Hrvatske pošte, pokrenuti su procesi restrukturiranja koje karakterizira racionalizacija troškova i modernizacija poslovanja. Osjetno je smanjen i broj zaposlenih.

Privatizacija u slijepoj ulici

Kada je riječ o privatizaciji, unatoč proklamiranim ciljevima i pokrenutim aktivnostima, rezultati su daleko od zadovoljavajućih. Osim dovršetka privatizacije brodogradilišta i pronalaska strateških partnera u Croatia osiguranju i nekolicini turističkih tvrtki, svi ostali pokušaji su propali. Na dugoj listi neuspješnih privatizacija našli su se, između ostaloga, Imunološki zavod, Jadroplov, Croatia airlines, Petrokemija… Umjesto željenog smanjenja glomaznog državnog sektora došlo je do njegovog povećanja jer je kroz postupke predstečajnih nagodbi država povećavala udjele u pojedinim tvrtkama, a neke je, u nedostatku strateških investitora, obilato dokapitalizirala vlastitim novcem, tj. novcem poreznih obveznika (Petrokemija, Đuro Đaković Holding).

U mnogim neuspjelim pokušajima privatizacije pokazalo se da država postavlja prezahtjevne uvjete pred investitore, a čest je slučaj i da privatizacije propadaju zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa (Dalmacijavino, Badel 1862).

Ništa bolje nisu prošli ni pokušaji prodaje manjinskih državnih udjela u kompanijama. Zbog nepoticajnog investicijskog okruženja i nerazvijenog tržišta kapitala država već godinama ne uspijeva prodati udjele u tvrtkama u kojima nema nikakva utjecaja na poslovanje.

'Program 100' je velik fijasko

Najveći promašaj u mandatu Mladena Pejnovića pokušaj je stavljanja u funkciju neiskorištenih nekretnina u državnom vlasništvu pomoću 2014. pokrenutog programa 'Projekti 100'. U programu se našlo 100 nekretnina na približno 20 milijuna kvadratnih metara, među kojima su bile nekretnine na Golom otoku, bivša politička škola Kumrovec, zapuštene vile u Opatiji, Lovranu i Dubrovniku te vojni objekti u Šibeniku, Karlovcu, Virovitici i Koprivnici. Iako se u rujnu prošle godine DUDDI pohvalio da je na javne natječaje stiglo više od 700 inicijativa za preuzimanje ponuđenih nekretnina, do danas nije uslijedila nijedna obvezujuća ponuda.

Sudeći po ostvarenim rezultatima, Pejnovićeva vladavina državnom imovinom uklopila se u Vladinu politiku malih koraka. Doista, učinjeni su mali pomaci, ali to je daleko od onoga što nam treba. Državni sektor i dalje je preglomazan, neefikasan i pod prevelikim utjecajem politike, a kao takav i dalje je velika prepreka za ubrzanje gospodarskog rasta.