LOGIKA FONDA ZA PRIVATIZACIJU

Zašto prodati po 6.000 kad možemo po 3.000

26.07.2010 u 14:43

Bionic
Reading

Najvredniji pojedinačni udjel koji Hrvatski fond za privatizaciju prodaje na ovotjednoj javnoj dražbi onaj je u riječkoj Transadriji. Država je odlučila prodati svoj udjel po početnoj cijeni od 2.949 kuna za dionicu, unatoč rješenju HANFA-e prema kojem je grupa dioničara dužna objaviti javnu ponudu po cijeni iznad 6.000 kuna. Je li na pomolu novi privatizacijski skandal?

U slučaju da se javi samo jedan kandidat i ne bude podizanja cijene, za 8.033 dionice Transadrije država će utržiti 23,69 milijuna kuna, a prodajom dionica obveznicima iz javne ponude zaradila bi oko 50 milijuna kuna.

Postavlja se pitanje, zašto HFP svjesno preuzima rizik milijunskog gubitka. Jedan od odgovora je to da postojeći zakon o privatizaciji ne dopušta HFP-u javljanje na javne ponude. Međutim, upravo s namjerom da se promijeni ta nelogičnost, u petak je Vlada usvojila prijedlog zakona o upravljanju državnom imovinom koji omogućuje efikasnije upravljanje vlasničkim portfeljom.

Upravo zato nema nikakva razloga za ignoriranjem odluke HANFA-e. Osim potencijalnog gubitka, ovakvim postupkom HFP ozbiljno narušava i autoritet institucije koja regulira ponašanje investitora na tržištu kapitala.

Poznato je to da obveznici javnih ponuda sve češće ignoriraju rješenja agencije pa dioničari moraju svoja prava tražiti na sudu. Takav je slučaj i s Transadrijom kod koje je HANFA utvrdila da je za sedam povezanih dioničara još u srpnju 2008. nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva.

Međutim, ovo nije jedini skandalozni postupak HFP-a kada je u pitanju Transadria. S obzirom na to da društvo nema većinskog vlasnika, radi se o prodaji strateškog udjela (27,94 posto temeljnog kapitala), kojom se potencijalnom kupcu omogućuje preuzimanje cijele kompanije. Stoga bi bilo primjereno da se tako značajan udjel ne prodaje putem javne dražbe, već kroz javno prikupljanje ponuda.

Naime, postupkom prikupljanja ponuda, zainteresiranim investitorima omogućio bi se dublji uvid u poslovanje društva i primjeren rok za pripremu transakcije, a prodajom putem javne dražbe krug potencijalnih kupaca sveden je isključivo na 'insajdere'.

Pitanje je samo radi li se o uobičajenoj praksi fonda za privatizaciju koji često djeluje izvan prostora i vremena ili netko svjesno pogoduje zasad nepoznatu investitoru. Jasniju sliku pokazat će ishod sutrašnje dražbe.