Usprkos sigurno dobre namjere predlagača da se spriječi pretjerano zaduživanje građana prevelikim minusima na tekućim računima, teško da se od te odluke barem u kratkom roku može očekivati neka značajnija korist, vjerojatno više štete, dok u dugom roku, naravno, treba težiti smanjivanju prezaduženosti, smatra Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije (IJF)
'U tom pravcu, unapređenjem financijske pismenosti kod građana, djelovanjem regulatora i poticanjem tržišne utakmice među bankama može se poboljšati kakvoća i raznolikost kreditnih proizvoda te uspješno težiti snižavanju kamatnih stopa. Tako bi financijske usluge, prije svega krediti, građanima mogle biti dostupnije i jeftinije pa da oni sami slobodno izaberu najpovoljniju, najjeftiniju i dugoročno održivu kombinaciju bankovnih usluga', navodi Bejaković koji u Aktualnom osvrtu IJF-a analizira najavu ministra financija o namjeri Vlade da spriječi pretjerano zaduživanje građana prevelikim minusima na tekućim računima.
Građani bi, prema najavi, pretjerane minuse na tekućem morali pretvoriti u redovne kredite s manjom kamatom.
Bejaković podsjeća kako minus na tekućem omogućuje fleksibilnost korištenja vlastitih financijskih sredstava bez suvišne administracije, dok je kod kredita procedura složenja, skuplja i dugotrajnija, uz rokove za vraćanje u pravilnim ratama, a prijevremeno vraćanje kredita podrazumijeva i podnošenje molbe, troškove prijevremenog zatvaranja.
'Prekoračenja po tekućem računu su razmjerno jednostavan i najpristupačniji način 'financiranja' građana, jer mogu 'automatski' posuditi određeni iznos, za koji bi, kada bi morali ispuniti kreditni zahtjev, vjerojatno ipak više promislili. Dodatno, u recesijskim uvjetima gospodarstva i tržišta rada, balansiranje karticama i prekoračenjima ipak omogućava građanima da, uz manje ili veće teškoće i odricanja, zatvaraju mjesečne osobne proračune'.
Moguće obvezno pretvaranje minusa na tekućim računima u kredite, u bankama gotovo sigurno neće dovesti do bitnih promjena jer su i nenamjenski gotovinski krediti skupi, a korisnicima znači osjetno povećanje administriranja i troška, obilaska bilježnika, plaćanje naknada te gubitak vremena, ističe.
Ako građani imaju obvezu smanjivanja zaduženost za dvije plaće u roku od godine dana nekako moraju doći do tih novaca koje nemaju, za što, kako objašnjava, vjerojatno postoje tri mogućnosti.
Prva je da će uzeti nenamjenski kredit (ako su uopće kreditno sposobni) i opet idu u zaduženost pa se teško može za njih vidjeti neka korist, osim nešto manje kamatne stope (možda nominalno 1-2 postotna boda) uz povećano administriranje.
Druga je da će minuse morati otplatiti iz redovnih primanja uz snažnije 'stezanje remena', što dovodi do smanjene potrošnje i/ili manje prikupljenog PDV-a u državnoj blagajni, a čime se ujedno smanjuje i dobit banaka pa su neposredno manji i prihodi države od poreza na dobit.
Treća su kategorija građani koji ne mogu vratiti minuse, a nisu ni kreditno sposobni. Banke imaju mogućnost reprogramirati dug, odnosno kreditirati ih s produženim rokovima otplate, nižim ratama i slično, a druga je mogućnost pokušaj naplate, odnosno ovrhe. Oba modela podižu troškove za banke u obliku rezervacija i ispravaka vrijednosti, to smanjuje dobit i opet utječe na smanjivanje prihode proračuna. Manje banke koje su blizu granice adekvatnosti kapitala mogle bi se naći u teškoćama, što bi moglo uvjetovati potrebu dokapitaliziranja, spajanja ili, u malo vjerojatnom slučaju, čak i njihov stečaj.
Konačno, kreditno nesposobni građani koji moraju smanjiti minuse na računima, bili bi osuđeni na potražnju za ilegalnim kreditima na sivom financijskom tržištu pa bi tako samo pojačali brojna neugodna iskustva i žalosne priče o žrtvama kamatara, upozorava Bejaković.
Više je razloga za mogućnost regulacije te bankovne usluge, ali smanjivanje dozvoljenog minusa ipak neposredno zadire u slobodu građana da donose ekonomske odluke u tržišnom gospodarstvu. Time se samo jača ionako snažni paternalizam u hrvatskom društvu prema kojem država bolje zna od građana što je za njih dobro, navodi se u osvrtu.
'Ako je briga za dobrobit građana cilj predlagatelja izmjena, ne može se jasno vidjeti razlog da se to propisuje zakonom jer zadire u slobodu ugovaranja i izbora proizvoda za klijente, raznovrsnost ponude, a time i poslovne politike banaka. U krajnosti, sljedeći korak u tom smjeru mogao bi biti da se onima koji koriste bankovni minus neprekinuto dulje od nekoliko mjeseci oduzme poslovna sposobnost s obrazloženjem da nisu sposobni upravljati svojim sredstvima nego će im država imenovati skrbnika koji će umjesto njih raspoređivati plaću', ističe Bejaković.
