Gospodarstvo KOMENTAR GORDANA DRUŽIĆA

Moguća polazišta za strategiju razvoja

Vrijeme je da prestanemo očekivati spontana čuda i da država preuzme svoj dio odgovornosti za gospodarski razvoj, smatra dr. sci. Gordan Družić. Ekskluzivno za tportal on je sažeo svoje viđenje mogućih pravaca izgradnje strategije razvoja

Osim radikalnih promjena ekonomske politike, koje držim ključnim, u pristupu mogućim pravcima izlaska iz krize i definiranju strategije razvoja trebali bismo poći od sljedećih činjenica:

Hrvatska je mala, gotovo beznačajna zemlja bez ikakvog utjecaja na svjetske procese i izbor nam je biti izolirani ili im se pridružiti i pokušati ih iskoristiti na za nas najpovoljniji način, anticipirajući svjetske trendove u narednih nekoliko godina. Jer i u tim i takvim procesima neke zemlje prolaze lošije, a neke bolje. U tom smislu nije dovoljno reći da je 'Europa naša sudbina', jer sudbina može biti i loša, već treba definirati svoje ciljeve i interese kako bi Hrvatska u tim procesima prošla što bolje.

Dugoročno znatniji rast nije nigdje u svijetu, koliko je meni poznato, ostvaren spontano, već je bio plod svjesne akcije države, počevši od Japana, J. Koreje, Irske, pa do Kine. Država mora preuzeti svoj dio odgovornosti za gospodarski razvoj. Recimo da su među hrvatskim ekonomistima podijeljena mišljenja o tome ima li Hrvatska strategiju razvoja ili nema. Dio tvrdi da nema i da je u tome veliki problem, drugi tvrde da strategija postoji i uspješno se provodi, a osnovni argument je da ništa što se događalo i događa nije slučajno. Ma kako se ova dva stajališta naizgled činila suprotstavljena, ona vode istom zaključku: ne postoji hrvatska strategija razvoja. Strategija bi trebala imati dva osnovna pravca:

Prvi je razvoj postojećih proizvodnji poticanjem stvaranja reprodukcijskih cjelina na razini hrvatskog gospodarstva. Ako je, primjerice, procjena da su turizam i brodogradnja ključne djelatnosti za razvoj hrvatskog gospodarstva, onda treba težiti tome da se sadašnjih oko 80 posto uvozne supstance zamijeni u što većoj mjeri domaćom. To znači povezivanje prije svega poljoprivredne proizvodnje i prehrambene industrije, ali i ostalih, s turizmom, ili ostataka prerađivačke industrije s brodogradnjom. Tek tada će ove djelatnosti imati svoj puni smisao i odgovarajući gospodarski značaj.

Kad govorimo o brodogradnji, treba naglasiti da je krajnje dvojbeno treba li Hrvatska zadržati brodograđevnu industriju, odnosno kakva bi ona trebala biti da bi poslovala efikasno. Sve upućuje na zaključak da hrvatska brodogradilišta mogu opstati jedino orijentacijom na proizvodnju brodova višeg stupnja obrade (brodovi za prevoz automobila, putnički brodovi itd.), umjesto dosadašnjih pretežno tankera, te racionalizacijom svoga poslovanja i strateškim partnerstvima na području projektiranja, proizvodnje, nabave i prodaje ili objedinjavanjem njihova poslovanja. U tom smislu ne bi bilo loše razmisliti o tome da menadžment Uljanika, koji jedini iskazuje pozitivne rezultate, preuzme upravu ostalih brodogradilišta koja su u pretežno državnom vlasništvu.

Ne vidim nijedan opravdan razlog zašto država, umjesto da gradi autoceste, mostove, tunele, što je svakako lijepo, ali i teško isplativo (pojedine dionice ne mogu pokriti ni troškove svoga održavanja) ne bi kroz idućih 10-15 godina od hrvatskih brodogradilišta naručila 100 brodova, naravno po tržišnim cijenama. Kroz njihovu serijsku proizvodnju moglo bi se bitno smanjiti troškove poslovanja, izvršiti restrukturiranje brodogradilišta (vjerojatno jedno do dva i zatvoriti), povećati postupno udio domaće komponente na 70 posto i zaposliti u pratećoj industriji velik broj novih radnika.

Svakako bi bilo dobro da među ovim brodovima bude i određen broj kruzera. Naime, dosta je nerazumno da Hrvatska kao mediteranska zemlja nema nijedan veliki kruzer, a oni, za razliku od hotela, rade cijelu godinu i donose promet pomorskim i zračnim lukama. Najbolje od svega je da, pored prirodnih predispozicija, imamo školovane kadrove za izgradnju i eksploataciju brodova. Naravno, svi će postaviti pitanje odakle nam novci za tako nešto. Za dobre projekte novci se uvijek nađu. Uostalom, i ovih famoznih 10 milijardi kuna pomoći gospodarstvu, koje su se odjednom i niotkud pojavile i od čije će arbitrarne podjele najveću koristi imati banke, pokrilo bi dobrim dijelom jednu ovakvu ili sličnu investiciju, a ne zaboravimo da se ovdje radi o razdoblju od 10-15 godina.

Bez razvoja tzv. klasičnih proizvodnji kao što je, primjerice, drvna industrija te obrta Hrvatska neće riješiti problem nezaposlenosti, a njihov razvoj teško je zamisliv bez mikroclustera i makroclustera koji trebaju omogućiti proizvodnju viših stupnjeva obrade (proizvodnju i izvoz namještaja, a ne trupaca), odgovarajuće kvalitete i dizajna, koji će biti konkurentni na globalnom tržištu. Pretpostavke za to postoje prvenstveno u tradiciji tih proizvodnji na našem prostoru, a ulaganja u razvoj i dio potrebnih kadrova tek treba provesti.

Razvoj novih proizvodnji

Drugi pravac je razvoj novih proizvodnji koje će biti aktualne za pet ili više godina. U razvoju zasnovanom na pokretanju proizvodnji koje danas već postoje u svijetu Hrvatska gotovo da nema nikakve šanse. Priča je za malu djecu da u današnjem globaliziranom svijetu svi imamo jednaku šansu. Ako zanemarimo pitanje ljudskih resursa potrebnih za pokretanje određene proizvodnje i vrijeme od pet do deset godina, u startu se susrećete s troškovima kredita, amortizacije, marketinga i tome sl., što postojeći proizvođač nema i nemate izgleda konkurirati mu cijenom. O monopolima da i ne govorimo. Stoga je jedina šansa za prodor malih zemalja proizvodnja zasnovana na novim tehnologijama i dinamičnom poduzetništvu. Jesu li to nanotehnologije, za koje se pretpostavlja da će, nakon informacijske, predstavljati novu tehnološku revoluciju, biotehnologije ili nešto treće, stvar je procijene kako mogućeg razvoja pojedinih tehnologija, tako i raspoloživih vlastitih ljudskih i materijalnih resursa.

Ako govorimo o pokretanju proizvodnji na novim tehnologijama koje će biti aktualne za pet ili više godina, onda treba biti svjestan da je 90 posto svih svjetskih ulaganja u istraživanje i razvoj koncentrirano u deset visokorazvijenih zemalja, pa male zemlje vrlo teško mogu konkurirati na globalnom tržištu radikalnim inovacijama. Ipak postoje i takvi primjeri, kao što je Nokia u Finskoj, što samo pokazuje da je dobro organiziranim vlastitim istraživanjem i razvojem, državnim fondom koji će koncentrirati sredstva i podupirati napore poduzeća u određenoj proizvodnji, moguće ostvariti impresivne rezultate.

Da nerazvijene zemlje s malim potencijalom ulaganja u tzv. fundamentalna istraživanja mogu učinkovitim mjerama, naravno do određene granice, dostići razvijene zemlje, pokazuju primjeri Japana, Južne Koreje, Singapura i Tajvana.

Sve što Hrvatskoj treba jest jedna velika svjetska kompanija, jedna, simbolično govoreći, hrvatska Nokia. Jedna takva kompanija riješila bi veliki dio sadašnjih problema hrvatskoga gospodarstva (vanjskotrgovinski deficit, inozemni dug, nezaposlenost), kao i problema daljnjeg razvoja. Međutim, put do nje sve je prije nego jednostavan, jeftin ili brz, a krajnji rezultat više je nego neizvjestan. Jedina koja trenutno ima predispozicije za to je brodogradnja s jedinim velikim hrvatskim svjetskim proizvodom - brodom.

Ne zaboraviti prirodne resurse

Naravno, u koncipiranju strategije nikako se ne smiju zaboraviti ni prirodni resursi kojima raspolažemo. Hrvatska bi mogla gotovo sasvim pristojno živjeti samo od pravilne valorizacije svoga prometnog položaja. Ali to onda, osim cestovnog, uključuje i pomorski, željeznički, riječni i cjevovodni promet, plovne kanale itd. Nadalje, sjeverna Hrvatska obiluje termalnim izvorima koji, pored svoje energetske vrijednosti, imaju značajan turistički potencijal jer, za razliku od jadranskih hotela, mogu raditi cijelu godinu. Tu su i relativno velike površine ekološki čistog zemljišta, pitka voda itd. Čak i zdravstvo, koje je godinama u teškoj financijskoj situaciji, može sasvim drugom organizacijom poslovanja postati značajan hrvatski izvozni proizvod.

Krajnje je vrijeme da prestanemo kukati i plakati nad našom teškom sudbinom i da iskoristimo bar nešto od resursa koje još uvijek imamo na raspolaganju. Ako to nećemo mi, onda će netko drugi. Ali sve to zahtijeva promjene u našim glavama, što je svakako najteže postići. Za početak bi možda bilo najbolje krenuti od poljoprivredne proizvodnje na kojoj se najzornije ogleda stupanj organiziranosti i funkcioniranja jednog društva odnosno države. Ako nismo u stanju organizirati poljoprivrednu proizvodnju, onda postoji dosta visok stupanj vjerojatnosti da nismo u stanju provesti ništa od prethodno rečenog.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još

Tečajna lista

| Sve valute
HNB | 03.12.2016.
Valuta Šifra Jedinica Kupovni Srednji Prodajni
AUD 036 1 5,239415 5,255181 5,270947
CAD 124 1 5,308983 5,324958 5,340933
CZK 203 1 0,277985 0,278821 0,279657
DKK 208 1 1,010416 1,013456 1,016496
HUF 348 100 2,393107 2,400308 2,407509
JPY 392 100 6,202648 6,221312 6,239976
NOK 578 1 0,838173 0,840695 0,843217
SEK 752 1 0,766234 0,768540 0,770846
CHF 756 1 6,982157 7,003166 7,024175
GBP 826 1 8,908496 8,935302 8,962108
USD 840 1 7,062185 7,083435 7,104685
EUR 978 1 7,516989 7,539608 7,562227
PLN 985 1 1,673603 1,678639 1,683675
=