APSURDI JAVNE UPRAVE

Pola općina i gradova najviše troši na sebe

05.01.2012 u 12:10

Bionic
Reading

Umjesto da im je svrha pružanje usluga za građane, polovica gradova i općina najveći dio svog proračuna troše za samoodržavanje – za zaposlene i za materijalne troškove, upozorila je u razgovoru za tportal Dubravka Jurlina Alibegović, znanstvenica s Ekonomskog instituta u Zagrebu komentirajući reforme lokalne samouprave, projekt o kojem se već godinama govori kao nužnom, ali ga se ne provodi

Je li Kukuriku koalicija u Planu 21 precizno definirala što želi s javnom upravom? Što očekujete od nove vlasti?

U dokumentu se provlači osnovna ideja povećanje učinkovitosti javnog sektora. To znači potrebu za reformom, reorganizacijom i racionalizacijom sustava javne uprave kako bi ona bila fiskalno odgovorna i transparentno trošila javni novac te građanima učinkovito pružala javne usluge.

Budući da javni sektor obuhvaća javnu upravu u najširem smislu (središnju državu, izvanproračunske fondove, regionalnu i lokalnu samoupravu) za ostvarenje planiranog cilja - povećanje učinkovitosti javnog sektora – potrebne su reforme na svim razinama.

Dubravka Jurlina-Alibegović, viša znanstvena suradnica na Ekonomskom institutu u Zagrebu

Programski dokument nove vlasti ne navodi jasno kako će se planirani cilj postići u svim dijelovima javne uprave. U dokumentu postoji opći stav da reorganizacija i racionalizacija postojećeg sustava javne uprave znači smanjenje broja ureda, zavoda i agencija, redefiniranje standarda javnih usluga, informatizaciju te podizanje razine kvalitete i učinkovitosti upravljanja ljudskim resursima u javnoj upravi, ali se ne preciziraju detalji kako to postići i odnosi li se to jednako na sve razine javne uprave.

Mišljenja sam da nova vlast treba uz plan proračuna za 2012. jasno kazati javnosti koji će biti konkretni rezultati trošenja javnog novca (npr. koliko će se studenata stipendirati, kakva će se znanstvena istraživanja financirati, koliko će se kilometara željezničkih pruga obnoviti kako bi se prevezao veći (koliki) broj putnika i roba, koja će se energetska postrojenja izgraditi, koliko će se otvoriti novih radnih mjesta u pojedinim sektorima gospodarstva i sl.) te koji se krajnji ishodi očekuju trošenjem javnog novca (npr. koliko će se smanjiti stopa siromaštva, povećati razina obrazovanosti u zemlji i povećati udio visokoobrazovanih u ukupnom stanovništvu, smanjiti korupcija u zemlji, kakav se krajnji ishod očekuje u kvaliteti života u zemlji primjenom europskih standarda u zaštiti okoliša, koliko će biti stopa gospodarskog rasta i sl.).

Kako komentirate najavu novog ministra uprave koji se načelno protivi ukidanju općina, može li se to tumačiti kao nastavak HDZ-ove politike, koja je povećanjem broja općina i njihovim kasnijim održavanjem kupovala glasove?

Trebamo znati da su hrvatske općine i gradovi maleni, jer je prosječan broj stanovnika 6.302 (bez grada Zagreba). U više od trećine ukupnog broja općina živi manje od 2.000 stanovnika (od ukupno 429 općina u Hrvatskoj u 36 općina u kojima živi manje od 1.000 stanovnika, još je 121 općina u kojoj živi između 1.000 i 2.000 stanovnika). Nova vlast zagovara veću decentralizaciju što znači više javnih odgovornosti i više javnog novca lokalnim jedinicama. Ako se to želi postići uz nepromijenjenu administrativno-teritorijalnu organizaciju države bojim se da to neće rezultirati povećanjem kvalitete javnih usluga i učinkovitijom javnom potrošnjom.

Imamo li previše općina ili ne? Možete li procijeniti za koliko bi njihov broj trebao biti manji?

Općine i gradovi u Hrvatskoj imaju potpuno iste odgovornosti u obavljanju javnih poslova građanima bez obzira na njihove upravne, organizacijske, fiskalne kapacitete. To znači da bi svaki stanovnik bez obzira živi li u siromašnoj maloj općini ili bogatom velikom gradu trebao imati istu razinu kvalitete uređenosti naselja, zelenih površina, opremljenosti komunalnom infrastrukturom, zbrinutu djecu u dječjem vrtiću, osiguranu primarnu zdravstvenu zaštitu, kvalitetno osnovnoškolsko obrazovanje i neke druge javne poslove koje po zakonu građanima treba osigurati općina i grad. Znamo da u praksi to nije slučaj. Razlozi su brojni. Općina i grad nema kadrovske ili fiskalne kapacitete da to osigura. Može se raditi i o izuzetno maloj općini po broju stanovnika za koju nije ekonomično pružati sve javne funkcije koje ekonomičnije može obaviti veća lokalna jedinica.

U Hrvatskoj postoji velik broj općina pa i gradova koji ne mogu pružiti kvalitetne javne usluge svojim stanovnicima. Kao ilustracija može poslužiti samo jedan pokazatelj, a to je udio rashoda za zaposlene i materijalne troškove u ukupnom proračunu općine i grada. U više od pola ukupnog broja općina i gradova troši se preko polovine proračuna samo na te rashode, što znači da za financiranje razvojnih rashoda preostaje nedovoljan dio proračunskih sredstava.

Do konkretnog odgovora na pitanje koliko bi Hrvatska trebala imati općina i gradova dolazi se, po meni, na sljedeći način. Nakon utvrđivanja poslova za koje su općine i gradovi odgovorni, cilj treba biti promoviranje financijske neovisnosti i samostalnosti općina i gradova u financiranju javnih funkcija kojima se zadovoljavaju javne potrebe građana, minimiziranje njihove ovisnosti o pomoćima središnje države, povezivanje općina i gradova u osiguranju javnih dobara i pružanju javnih usluga i u financiranju razvojnih projekata.

Je li danas s nabujalim brojem općina kvaliteta života građana bolja nego prije kada ih je bilo manje?

Odgovor je teško dati 'iz rukava' bez provedene ankete među građanima o različitim aspektima kvalitete života. Sigurno ima primjera lokalnih sredina koje su uspješnije u pružanju javnih usluga i realizaciji lokalnih razvojnih ciljeva zbog čega su građani zadovoljniji od onih lokalnih sredina u kojima su građani manje zadovoljni radom svojih lokalnih čelnika i administracije. Isto tako velike su razlike u očekivanjima građana od lokalne zajednice. Nekima je cilj da žive u lokalnoj sredini koja ima status grada ili općine, a manje ih brine što im ta sredina sa statusom grada ili općine ne osigurava neke javne potrebe koje su svojstvene urbanoj sredini (npr. kultura i zdravstvo). Druge građane ne brine status lokalne sredine u kojoj žive, već traže aktivno sudjelovanje u definiranju i provođenju razvojnih projekata koji se financiraju javnim sredstvima.

Koliko bi općina preživjelo da im se isključe sredstava pomoći iz opće države? Imate li podatak koliko se iz proračuna godišnje isplati pomoći za općine i gradove?

U strukturi proračuna svih općina prihodi od pomoći čine 22,5 posto ukupnih prihoda pri čemu su velike su razlike između pojedinih općina i kreću se od nula posto (općina Fažana u Istarskoj županiji) do 92,9 posto (općina Biskupija u Šibensko-kninskoj županiji). U Hrvatskoj 54 općine ostvaruju sredstva pomoći koja iznose više od polovine njihovog ukupnog proračuna i 82 općine kojima pomoći čine više od trećine ukupnih prihoda. K tome treba dodati da oko pola od ukupnog broja općina troši više od polovine svog ukupnog proračuna (uključena sredstva pomoći) na rashode za zaposlene i materijalne rashode.

Treba još spomenuti da je u srpnju 2010. Ministarstvo regionalnog razvoja razvrstalo općine i gardove prema stupnju razvijenosti u pet skupina, i to ovisno o vrijednosti njihova indeksa razvijenosti u odnosu na prosjek Hrvatske. Prva skupna općina i gradova u kojima je indeks razvijenosti manji od 50 posto prosjeka Hrvatske (35 lokalnih jedinica) i druga skupina općina i gradova (220 lokalnih jedinica) u kojima je indeks razvijenosti između 50 i 75 posto prosjeka Hrvatske pripadaju u potpomognuta područja.

Po kojem se kriteriju dodjeljuje državna pomoć općinama i gradovima i možete li pobrojati koliko se iz proračuna isplaćuje kao pomoć?

Još uvijek se općinama i gradovima ne dodjeljuju sredstva pomoći iz državnog proračuna na temelju izračunatog indeksa razvijenosti. Ministarstvo financija ima svoje kriterije podložne godišnjoj promjeni uz donošenje državnog proračuna. Postoje brojni primjeri općina i gradova koji po indeksu razvijenosti spadaju u potpomognuta područja, ali im u državnom proračunu nisu osigurana sredstva pomoći, kao i općina i gradova koji po indeksu razvijenosti ne spadaju u potpomognuta područja, ali im se iz godine u godinu osiguravaju sredstva pomoći.

U državnom proračunu za 2011. planirano je 318,1 milijun kuna pomoći općinama, gradovima i županijama te 235 milijuna kuna pomoći područjima posebne državne skrbi. U državnom proračunu ima i niz drugih pozicija koje označavaju određeni oblik pomoći lokalnim jedinicama (npr. 1,6 milijardi kuna za financiranje decentraliziranih funkcija obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, javnog vatrogastva, prostornog uređenja).

Može li preživjeti aktualni broj jedinica lokalne samouprave ako se provede najavljena 'dijeta' nove vlasti?

Već je gospodin Obersnel, predsjednik Udruge gradova upozorio da će najavljene promjene fiskalne politike utjecati na proračunske prihode i financiranje poslova općina i gradova. Posebno je to važno kada se zna da se očekuju promjene na prihodnoj i na rashodnoj strani lokalnih proračuna. Na prihodnoj strani su najavljene promjene u komunalnoj naknadi i uvođenje poreza na imovinu. Naglašavam da prihodi od komunalne naknade koji su namjenski prihodi čine skoro petinu ukupnog proračuna općina i gradova. Svaka promjena u tom izvoru financiranja značajno se odražava na ukupni lokalni proračun i mogućnosti financiranja planiranih projekata. Također je najavljeno smanjivanje dijela tzv. parafiskalnih nameta (još će se vidjeti o kojima je sve riječ), a oni su također važan izvor prihoda lokalnih proračuna. Smanjivanje prihoda po toj osnovi trebalo bi nadomjestiti općim pomoćima iz državnog proračuna (najavljeni su novi kriteriji za dodjelu pomoći lokalnim jedinicama). Na strani rashoda najavljuju se novi poslovi lokalnim jedinicama i podjela lokalnih jedinica na one koje će moći financirati obrazovanje, zdravstvo i komunalne djelatnosti i na one koje to neće moći i kojima će se ograničiti broj dužnosnika i službenika.

Je li jedno od rješenja okrupnjivanje jedinica lokalne samouprave?

Da, to je jedna od mogućnosti. Druga je zajedničko pružanje javnih usluga. Međutim, takva mogućnost postoji i danas, ali se nedovoljno primjenjuje u praksi. U obavljanju nekih javnih funkcija u nadležnosti općina i gradova u Hrvatskoj nužno je međusobno povezivanje lokalnih jedinica, a posebno u financiranju razvojnih projekata od zajedničkog interesa više jedinica. Povezivanje i suradnja lokalnih jedinica može se dodatno potaknuti financijskim poticajima (općim pomoćima iz proračuna središnje države). Dobar je primjer iskustvo Francuske koja je poticala suradnju općim potporama za promoviranje osnivanja funkcionalnih lokalnih jedinica koje pružaju jednu ili više javnih funkcija. Te se nove lokalne jedinice potiču na ujedinjavanje dijela poreznih prihoda, a dobivanjem općih potpora povećavaju učinke ekonomije obujma u zajedničkom pružanju nekih javnih usluga.