portret

Životna i poslovna priča jednog od najtajnovitijih domaćih poduzetnika. Obogatio se na nafti, družio se s Castrom, a širi poslovno carstvo iako je blizu 90. godine. Tko je Enver Moralić

11.12.2021 u 09:45

Bionic
Reading

Za Envera Moralića godine života stvarno su samo broj. Iako je prebacio 86, i dalje ga drži ambicija širenja poslovnog carstva. Prošlog mjeseca za tri milijuna eura kupio je tvrtku Novi Žitopromet iz Bijeljine, a ovaj tjedan iskazao je interes za preuzimanje varaždinske Koke, najvećeg proizvođača peradi u Hrvatskoj. Dobar je to povod da vam predstavimo životni i poslovni put poduzetnika koji jako rijetko istupa u medijima, zbog čega ga prati aureola tajnovitosti

Moralić je rođen 1935. u gradiću Kotor Varoš nedaleko od Banje Luke u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Otac mu je bio vozač autobusa, a majka domaćica. Imao je sedmero braće i sestara.

Srednju školu završio je u Banjoj Luci, a početkom šezdesetih na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu diplomirao je agronomiju.

'Već sa sedam godina znao sam da ću biti agronom. Skupljao sam kukce, biljke, imao herbarije i svoj mali vrt u kojem sam uzgajao rajčicu i drugo. Zato nisam htio ići u gimnaziju, nego sam se upisao u srednju poljoprivrednu školu u Banjoj Luci. Mnogo sam naučio i dobio osnove. Ali od malih nogu ostala je želja da hoću imati mnogo zemlje, ovaca, krava', ispričao je Moralić u intervjuu za Nacional 2005. godine.

Prvo zaposlenje trebalo mu je biti u poljoprivrednoj zadruzi u Vrbovcu nedaleko od Zagreba, ali ga je prijatelj 1965. povukao u zagrebačku tvrtku Kemikalije, tada jedno od najvećih izvozno-uvoznih poduzeća u bivšoj Jugoslaviji. U to vrijeme oženio se Roswitom, Njemicom koju je upoznao dok je kao apsolvent bio na ljetovanju u Bakru, a ona je bila ondje s grupom njemačkih studenata.

Kao agronom u Kemikaliji radio je u sektoru prodaje pesticida i umjetnog gnojiva. Nakon četiri godine imenovan je direktorom predstavništva u njemačkom Frankfurtu. Glavni zadatak bio mu je razvoj poslovanja na tržištu bivšeg SSSR-a i u drugim državama istočnog bloka. Poznanstva koja je tad stekao pokazat će se kasnije zlata vrijednim.

Prema onome što je Moralić ispričao u svojim rijetkim intervjuima za domaće medije, Kemikaliju je napustio 1974. zbog svađe s generalnim direktorom. On je tražio da se vrati u Hrvatsku na poziciju šefa jednog sektora u tvrtki, što je Moralić odbio. Zbog toga je dobio otkaz, a ostao je i bez jugoslavenske putovnice.

U Frankfurtu je zatim osnovao Kemokomplex, privatnu firmu koja je trgovala petrokemijskim proizvodima na tržištima komunističkih država.

'Nije bilo lako, ali imao sam poznanstva u Njemačkoj i istočnoeuropskim zemljama. Upoznao sam potpredsjednika tadašnje najveće ruske naftne kompanije Sojuznjeftexport i rekao mi je da mu se javim kad dođem u Moskvu. Kad sam došao, otišli smo na večeru, na koju je pozvao sve svoje direktore. Prepoznao je ono nešto u meni. I tako je sve krenulo. U Moskvi i u drugim istočnoeuropskim metropolama osnovao sam predstavništva svoje tvrtke. Kemokomplex je postao jedna od najvećih trgovačkih kuća u Sovjetskom Savezu', ispričao je svojedobno Moralić.

Rusku naftu i naftne proizvode prodavao je na Zapadu, a prvi milijun dolara zaradio je s 32 godine.

'Nisam se mnogo uzbudio jer nikad nisam ni nastojao da imam jako puno, već se sve to desilo. Kad si u tome, kad si u tim poslovima, stvari se nekako same odvijaju', rekao je Moralić za sarajevski magazin Azru 2016. godine.

U već spomenutom intervjuu za Nacional objasnio je da se u tom razdoblju nije bojao riskirati. 'U takvim je poslovima i rizik velik, ali volim rizik s intuicijom. Ovako sam razmišljao: imam diplomu, agronom mogu biti svugdje, pa ako sve propadne, idem u Bosnu, u Skender Vakuf, i bavit ću se ovcama', izjavio je Moralić.

Čini se da je najveći novac okrenuo u vrijeme naftnih kriza 1973. – 1974. (OPEC je uveo embargo na izvoz nafte za zapadne zemlje zbog Izraela) i 1979. - 1980. (izbijanje Islamske revolucije u Iranu).

'Bilo je ugovora s ruskim partnerom na 12 dolara po barelu, a za dva mjeseca cijena ode na 16 dolara. U takvoj situaciji bilo je najvažnije imati robu. Pojavljivali su se trgovci iza kojih su stajale banke i fondovi pa su kupovali i preprodavali naftu. Imam papir iz kojeg se vidi da je jedan moj brod nafte u tjedan dana imao 124 kupca. Dok je plovio, promijenio je 124 ruke. Ja sam se kao vlasnik broda pojavio četiri puta. Naravno, svi su tu nešto zaradili', prisjetio se kasnije Moralić.

Tijekom 80-ih imao je ugovor za isporuku nafte SAD-u. Ali kako je s ruskim partnerom opskrbljivao i Kubu, državu koja je bila pod američkim embargom, od SAD-a je dobio zabranu trgovine.

Zarađeni novac ulagao je u druge poslove. Osim Njemačke i Rusije, investirao je dosta u Ukrajinu, Kazahstan i Mađarsku. Ondje je imao nekoliko kemijskih tvornica, naftna polja i tvornicu plastike, a kupovao je i nekretnine u Kanadi dok je u Rusiji bio vlasnik rudnika nikla. Tih godina upoznao je brojne moćnike i političare, poput kazahstanskog diktatora Nursultana Nazarbajeva, kubanskog predsjednika Fidela Castra i brojnih ruskih političara iz komunističke vrhuške.

Ima li i danas kakav biznis u nabrojanim zemljama, nije poznato. Ostalo je nejasno i što se dogodilo s njegovim Kemokomplexom u Njemačkoj. U prosincu 2006. pojavila se vijest da je firma završila u stečaju zbog dubioza od nekoliko stotina milijuna eura, koliko su potraživali banke, dobavljači, ali i država zbog neplaćenog poreza. Navodno je tada stečajni upravitelj iz Frankfurta pokušavao naći pravnu 'poveznicu' s Moralićevom imovinom u Hrvatskoj, ali bez uspjeha. Sam Moralić izjavio je da on s tom tvrtkom više nema veze jer ju je prodao četiri godine ranije.

U Hrvatsku se vratio početkom 90-ih. Koliko se da zaključiti, kumovali su tome raspad SSSR-a, zbog čega se Moralić odlučio povući iz biznisa s naftom, te gospodarska kriza u Njemačkoj.

'Mogao sam tad kupiti zemlju i početi ostvarivati svoje dječačke snove. Bilo je najjednostavnije pokušati to ovdje jer ovdje imam prijatelje, braću i sestre. Oduvijek volim Zagreb, u njemu sam proveo najljepše godine studija, počeo sam raditi. Počeo sam tada razmišljati da se prebacim u Hrvatsku, počele su krize u Njemačkoj, a globalizacija donosi nove mogućnosti', pojasnio je Moralić.

Tadašnja hrvatska vlast na čelu s Franjom Tuđmanom u početku je bila sumnjičava prema Moraliću. Pokušao je prvo kupiti mesnu industriju PIK Vrbovec.

'Poduzeće je bilo u problemima i s Upravom PIK-a dogovorio sam njegovu kupovinu. Dogovorili smo cijenu od 150 milijuna maraka, dao sam kauciju, završeno je uglavnom bilo sve i s Fondom za privatizaciju, ostalo je još samo da napravimo konačni ugovor, tada nastaju problemi. Tuđman je rekao: 'Ne može musliman to kupiti.' Ok, ne može. Nisam se mnogo bunio. Novac mi je vraćen i tu priču sam zaboravio', prisjetio se za sarajevsku Azru Moralić.

Bolje sreće bio je 1994., kada je kupio Božjakovinu, poljoprivredno dobro s 2500 hektara zemlje, smješteno nedaleko od Zagreba. S njim je dobio dvorac Štakorovec iz 18. stoljeća, a Moralić ga je obnovio i u njemu često boravi. Početkom 2000-ih postaje vlasnik poljoprivrednog kombinata Kutjevo sa 7500 hektara oranica, voćnjaka, lovišta i vinograda.

Pod Moralićevim vodstvom obje tvrtke posluju više nego uspješno. Kutjevo je najveći domaći proizvođač vina, a 2020. završilo je s 305,8 milijuna kuna prihoda i 22,5 milijuna kuna dobiti. Božjakovina je lani imala prihode od 28,3 milijuna kuna i čistu zaradu od 1,5 milijuna kuna. Predsjednik Uprave Božjakovine Moralićev je brat Ferid.

Uz te dvije glavne firme, u Moralićevu portfelju još su zagrebački Kemokompleks (28,6 milijuna kuna prihoda, 600 tisuća kuna dobiti), Đakovačka vina (40,1 milijun kuna prihoda, gubitak 735 tisuća kuna) te još nekoliko manjih firmi sa simboličnim financijskim brojkama.

Čega je sve vlasnik Moralić kad je riječ o nekretninama i pokretninama, teško je precizirati.

Sigurno je to da je u njegovim rukama zemljište od 100.000 kvadrata na prostoru bivšeg Adriavinila u Kaštel Sućurcu. Nedavno ga je stavio na prodaju i očekuje najmanje 200 eura po kvadratu, odnosno minimalno 20 milijuna eura.

U medijima se tijekom godina spominjalo da osim dvorca Štakorovec ima tri prigorska dvorca: Prečec, Božjakovina i Sv. Jakov. Navodno ima kuće u Kopru (u Sloveniji ima i vinograde i ljetnikovac), Zagrebu i Frankfurtu, a često boravi i u Švicarskoj. Vlasnik je i vile Crnčić u Cavtatu. Kad se piše o Moraliću, često se spominjalo i to da posjeduje turbomlazni zrakoplov Beechcraft koji može 'bez prekida letjeti do Moskve'.

Moralićevo bogatstvo sredinom 2000-ih procjenjivalo se na čak 400 milijuna eura, što ga je svrstavalo na treće mjesto najbogatijih domaćih poduzetnika, iza Ivice Todorića, osnivača i nekadašnjeg vlasnika Agrokora, i Ante Vlahovića, najvećeg dioničara Adrisa. Prije deset godina hrvatski Forbes je pak izračunao da mu je imetak vrijedan daleko manje, oko 59 milijuna kuna.

Sam Moralić u svojim malobrojnim istupima za medije izbjegavao je konkretan odgovor na pitanje koliko mu je bogatstvo. Tako je jednom prilikom izjavio da je 'stvarno bogat onaj tko ne zna koliko ima', u što je uvrstio i sebe, dok je drugi put rekao da bogatstvo nije u novcu.

  • +14
Enver Moralić Izvor: Pixsell / Autor: Davor Javorović/PIXSELL

'Najveće je bogatstvo kad ujutro ustanete i provedete dan u miru. Ustajem oko sedam i kad sam ovdje u Štakorovcu, odem u štalu po konja i jašem sat i pol do dva kroz polja i šumu. Ljubimac mi je islandska kobila Vanja. Tek nakon toga doručkujem, čitam novine i poštu i nastavljam s dogovorima i telefoniranjem', ispričao je za sarajevsku Azru.

Kao svog nasljednika Moralić je često isticao najmlađeg sina Maxima, koji je završio Ekonomski fakultet u Frankfurtu. Ipak, zasad on još uvijek nije u prvim menadžerskim redovima. Od 2005. do 2007. bio je član Uprave Kutjeva, da bi ga otac prebacio u Nadzorni odbor, u kojem se nalazi i sad. Uz to je zamjenik predsjednika Nadzornog odbora Božjakovine. Moralićev stariji sin Zafir ne bavi se biznisom.

Čini se da će se Maxim Moralić još načekati da preuzme uzde jer, prema svemu sudeći, Moralić stariji usprkos poznim godinama još ne misli baciti žezlo u grm.