Upravna zgrada Simplexa nalazi se u poslovnoj zoni na istočnom ulazu u Slavonski Brod. Ondje nas je dočekao najstariji od Stanića, 38-godišnji Siniša. Plan nam je bilo okupiti sve troje, ali njihove poslovne obaveze pomrsile su nam planove.

Opet, Siniša je možda najpozvaniji ispričati nam obiteljsku priču. On je glavni 'krivac' za to što su Stanići pronašli svoj kruh u šahtovima najviših poslovnih tornjeva Starog kontinenta.

'Radimo s najvećim svjetskim proizvođačima dizala, kao što su američki Otis, njemački ThyssenKrupp, švicarski Schindler i finski Kone. S gradilišta više od 80 posto tornjeva u Europi upiti za ponudu za montiranje dođu u Slavonski Brod. Iskreno, na početku nismo mogli ni zamisliti da ćemo doći u današnje sfere', kaže Siniša.

Dok govori, u rukama vrti poslovne vizitke. Govori jasno i bez okolišanja. Društvo mu pravi operativni direktor Danijel Kušljić. Pitamo Sinišu Stanića kako je Simplex poslovao u 2019.

'Prošla godina bila je izrazito uspješna. Imali smo rast prometa od 22 posto. Prihod je 54 milijuna kuna, a dobit 4,3 milijuna. Jako sam zadovoljan. Zadnjih godina više smo od samog rasta usredotočeni na strukturu kompanije. Želimo je što bolje posložiti. Fokus nam je bio na zadovoljstvu radnika', ističe Siniša.

Simplex zapošljava 174 djelatnika. Samo lani primili su 40 novih radnika. Imaju konstantnu potrebu za novim kadrom, a prosječna plaća montera koji su izaslani po Europi iznosi oko 16.000 kuna neto. Njih je najviše i čine gotovo 80 posto svih zaposlenih u firmi. Radnici koji rade u Hrvatskoj u administraciji i proizvodnji primaju u prosjeku od 6500 do 7000 kuna neto.

Molimo Stanića da tu zastanemo kad je riječ o sadašnjosti. Voljeli bismo čuti kako je sve počelo. Je li kao dječak sanjao da će biti monter liftova?

'Rodom sam iz Bosanske Posavine, iz Novog Sela kod Bosanskog Broda. U ratu je otac ranjen. Prvo smo izbjegli u Slavonski Brod, a zatim nas je teta pozvala da dođemo živjeti kod nje u Hannover. Prvih mjeseci živjeli smo u nekom kontejneru. Tad sam imao 11 godina. Brat i sestra su blizanci i tri godine su mlađi. U Njemačkoj smo živjeli osam godina pa smo se vratili u Slavonski Brod. Kad sam imao 22, 23 godine, ujak me pozvao da s njim radim u Frankfurtu na montaži liftova', prisjeća se Siniša.

U poslu se, kaže, brzo snašao. Nakon devet mjeseci pridružio mu se i brat Ivan. Dotad niti jedan niti drugi nisu imali veze s dizalima. Siniša je u Njemačkoj studirao ekonomiju dok je Ivan postao plinoinstalater. Njihova sestra Marina, koja će im se kasnije pridružiti, magistrica je hortikulture.

'Brat i ja smo oduvijek imali strast prema tehnici. Uvijek smo sastavljali i rastavljali nešto po kući. Zanimali su nas elektromotori, baterije… Jedan od najsretnijih trenutaka u životu, a tada smo još živjeli u Hannoveru, bio nam je kada smo vidjeli da Nijemci odlažu baterije u poseban kontejner. Imali smo ispitivač i bilo je baterija koje su još uvijek valjale. To nam je bio izvor sreće narednih nekoliko mjeseci. S tim baterijama radili smo svašta. Kad sam krenuo s montažom dizala, puno toga što smo kao djeca naučili kasnije mi je pomoglo u poslu', kaže Siniša.

Ujedinjena braća Stanić uspijevala su odraditi dva do tri puta više posla nego njihove kolege.

'Ivan je uvijek smišljao kako nešto brže i lakše učiniti, a da su rezultati veći. U montaži možete raditi 12 sati bez dizanja glave, a da odradite samo komadić posla. S dobrim idejama možete raditi četiri sata i napraviti nekoliko puta više. Nas dvojica smo znali, dok smo radili na normu, uzimati dvostruke, čak trostruke plaće u odnosu na druge', tvrdi Siniša.

Na osnivanje vlastite tvrtke odlučio se 2008., kad je napunio 26 godina. Shvatio je da poslodavac kod kojeg su dotad radili nema nikakve poslovne vizije.

'Vlasnik je bio iz naših krajeva i zanimala ga je samo zarada. I to što više u što kraćem roku. Sve ostalo je za njega bilo nebitno. Meni je želja bila da izgradimo ozbiljnu tvrtku. Da nismo zadnji u prehrambenom lancu, već da težimo nečemu višem. On za to nije imao sluha', objašnjava Siniša.

Prvi projekt koji su odradili samostalno kao tvrtka Simplex odredio je kasnije puno toga u njihovoj karijeri. Da su tada kiksali, pitanje je bi li opstali u montaži dizala i kamo bi ih životni put odveo dalje. Najveći problem im je bio kako doći do početnog kapitala. Bankari im tada još nisu vjerovali.

'I prije nego što sam osnovao tvrtku dogovorio sam posao vrijedan 760.000 eura u Milanu. Trebali smo ugraditi dizala u toranj Palazzo Lombardija visok 161 metar. Takav se projekt nije radio desetljećima u Italiji. Bili smo hrabri preuzeti rizik. Međutim trebao nam je novac kako bismo pokrili osnovne troškove. Mislio sam da će potpisani ugovor biti dovoljan da dobijemo bankarski kredit. Nije išlo. Svi su me redom odbijali. Govorili su kako nam vjeruju i da će se sigurno u budućnosti otimati za nas, ali da nemamo uvjeta', kaže Siniša.

Srećom, nije odustao. Uz pomoć roditelja krenuo je zvati bliže i dalje prijatelje te rođake. U dva dana uspio je skupiti gotovo 50.000 eura. Na gradilište u Milano otišli su u starom kombiju s nešto alata. Uz njega i brata, ekipu su činila četvorica, petorica poznanika i prijatelja iz Slavonskog Broda. Na putu bi spavali u kombiju jer im je hotel bio prevelik luksuz.

Vrlo brzo im se sve uloženo vratilo. Uz to su na tornju u Milanu postavili novi strukovni rekord.

'Dizalo koje slovi za najbrže u Italiji i ide do 160 metara visine montirali smo u toleranciji od samo 0,5 milimetara. Dotad se smatralo kako se ne može ići ispod tri milimetra. Što je tolerancija manja, slabije su vibracije u dizalu i bolji je komfor', objašnjava Siniša.

Na tom prvom projektu u Italiji Stanići su upoznali i Nijemca koji će kasnije postati važan direktor u konglomeratu ThyssenKrupp. On je bio impresioniran njihovim radom te će, zahvaljujući tom poznanstvu, ali i ostalim uspješno odrađenim poslovima, nekoliko godina nakon toga postati važan partner te velike njemačke kompanije.

Simplex danas s Nijemcima razvija revolucionaran koncept dizala koje ima mogućnost vertikalnog i horizontalnog kretanja. Pokreću ga elektromagneti. Zasad su ga Stanići prije dvije godine montirali jedino u testnom tornju ThyssenKrupp u gradu Rottweilu.

'Čekaju se raznorazni certifikati kako bi bio spreman za tržište. Nadam se da ćemo ga u narednih godinu, dvije postaviti u neki poslovni toranj. Sve nas to čini jako ponosnima jer je to revolucija u transportu ljudi i tereta dizalima', ističe Siniša.

Nakon Italije i tornja u Milanu Simplex je bio zapao u stagnaciju zbog globalne krize koja je izbila 2008., baš u godini osnivanja firme.

'Imali smo već nekoliko sklopljenih poslova u Italiji i Francuskoj. Jedan od njih bio je 166 metara visok neboder u talijanskom Torinu te Majunga toranj od 195 metara u Parizu. Ali ti projekti nikako da krenu. Radnici su nas počeli napuštati i činilo se da ćemo ostati mali obiteljski obrt. Do prekretnice dolazi 2012. – 2013., kad se tržište oporavilo. Poslovi su krenuli i to nas je preobrazilo u ozbiljnu europsku tvrtku', navodi Siniša.

Od tada do danas Simplex je uspješno završio gotovo 1200 instalacija u 20-ak zemalja. Kao neke od najizazovnijih projekata Siniša ističe već spomenuti pariški Majunga toranj te modernizaciju dizala u TV tornju na berlinskom Alexanderplatzu.

'U Parizu smo prvi u svijetu radili montažu lifta tako da je on rastao sa zgradom. Dok smo u Berlinu, mislim, oborili svjetski rekord u brzini. U samo tri tjedna morali smo rastaviti stara i postaviti nova dizala. Mnogi su mislili da je to fizički nemoguće. Penali su bili čak 70.000 eura za svaki dan kašnjenja. Zahvaljujući našoj organizaciji i inovativnim metodama sve smo završili za samo dva i pol tjedna', ponosno kaže Siniša.

Čini nam se kako bi o liftovima te starim i novim projektima mogao danima govoriti, ali nas zanima nešto drugo. Kako je to voditi tvrtku s bratom i sestrom, ima li trzavica i svađa?

'Na početku je bilo izazovno. Bilo je dosta svađa, pogotovo između mene i brata. On bi smatrao da bismo trebali imati veće skladište za alat, a ja sam mislio da moramo misliti i na druge stvari. S vremenom shvatite kako kritika i nije loša jer nitko nije najpametniji na svijetu. Uz to, ostalo je tog djetinjeg u nama da brzo zaboravimo i oprostimo. Do mira je došlo kad smo podijelili poslove i sad radimo bez većih trzavica. Ivan je zadužen za tehničke stvari, ja ugovaram nove poslove, dok sestra vodi podružnicu u Njemačkoj i pazi na sve detalje koje nas dvojica propustimo', objašnjava Siniša.

Nakon 12 godina poslovanja Stanići razmišljaju kamo i kako dalje. Kad je riječ o montaži dizala, popeli su se na sam europski vrh, međutim oni žele više od toga. Plan im je postati i ozbiljan proizvođač dizala.

'Prije dvije godine krenuli smo s proizvodnjom komponenti za dizala. Dosta smo energije uložili u to. Želimo u budućnosti proizvoditi kompletne liftove koji bi, što je moguće u većoj mjeri, bili hrvatski proizvod. Vjerujemo da je to pravi put. Nisam čovjek koji vjeruje u sreću, već u konstantan trud i rad. On uvijek na kraju daje plodove. Nastavit ćemo tako', ustvrdio je Siniša.

Ne sumnjamo u njegove riječi. A ne sumnjamo ni u to da ćemo za nekoliko godina izvještavati o snažnom rastu izvoza dizala s istoka Hrvatske u svijet. Jer Stanići su dokazali da za njih nema prepreka. Ni vertikalnih ni horizontalnih.