Naslovnica KOMENTAR GORDANA DUHAČEKA

Željka Markić je već pobijedila

Željka Markić Izvor: Pixsell , Autor:Zeljko Lukunic/PIXSELL

Nova inicijativa Željke Markić za promjenu Ustava – koja bi njoj osobno omogućila lagan ulazak u Sabor – nije drugo nego hrvatska verzija za Republikance uobičajenog gerrymanderinga, tj. promjene izbornih jedinica sa ciljem da u njima bude stalna većina republikanskih glasača. Predstavljanje osobnog i partikularnog interesa kao brige za naciju je uobičajena praksa američkih fundamentalista, pa se naš komentator pozabavio analizom koliko je američka novija prošlost inspirirala trenutnu hrvatsku stvarnost. I jesu li oponenti hrvatskoj verziji američkih fundamentalista dorasli ovom trenutku, mogu li se suprotstaviti tzv. konzervativnoj revoluciji

Richard Nixon u drugom mandatu napušta Bijelu kuću praćen kolosalnim skandalom Watergatea, baš kao što je premijer Ivo Sanader otišao iz Banskih dvora nakon čega je eksplodirala afera Fimi media. Isto kao što je veliki antikomunist Nixon - koji je pedesetih godina sudjelovao u lovu na vještice, kao što je intendant dr. Ivo početkom devedesetih iz splitskog HNK 'očistio' Srbe – mogao otići u Maovu Kinu, tako je Sanader mogao izručiti generale Haagu, a obojicu su pak naslijedili političari od kojih nitko nije previše očekivao. No i Jadranka Kosor i Gerald Ford su se pokazali boljima od svojih prethodnika, ali ipak nedovoljno da ponište činjenicu da su izašli ispod njihovih političkih skuta.

Amerikanci 1976. u Bijelu kuću dovode Jimmyja Cartera, poštenog čovjeka dobrih namjera i ograničenih političkih sposobnosti, otprilike kao što se u jesen 2011. u Hrvatskoj masovno glasalo za dolazak Kukuriku koalicije na vlast i Zorana Milanovića na mjesto premijera. Carter se, kao i Milanović, pokazao političkim diletantom, pa je zato 1980. na predsjedničkim izborima pobijedio Ronald Reagan obećavajući 'svitanje u Americi', no u osam godina njegova mandata mnogo toga je pokrio mrak koji i danas opterećuje američko društvo.

Reagan je došao u Bijelu kuću zahvaljujući i ogromnoj podršci američkih kršćanskih fundamentalista (vole se nazivati evangelicima, što svakako zvuči ljepše) koje nije zanimala ekonomska politika deregulacije i Reaganov neoliberalizam, pa je bilo moguće odgojiti generacije američkih glasača tako da sustavno glasaju protiv vlastitog ekonomskog interesa koristeći se religijskim manipulacijama o, primjerice, pobačaju i svetosti braka. Naciji koja je ostala bez iluzija nakon vijetnamskog debakla trebao je novi optimizam, a ponudila ga je jedino tzv. Christian Coalition, društvene snage koje se nikako ne mogu opisati progresivnima.

POGUBAN UTJECAJ KRŠĆANSKIH FUNDAMENTALISTA

Utjecaj evangelika na američku politiku proteklih desetljeća bio je poguban, pa se kreacionističko prozelitiziranje počelo predavati u školama kao znanost jednakovrijedna Charlesu Darwinu i svemu što se nakon njega otkrilo i dokazalo u teoriji evolucije. Američki roditelji su – potaknuti vjerskim fundamentalizmom – počeli histerizirati zato što im djeca u školi čitaju 'Lovca u raži' J.D. Salingera, baš kao što se u Hrvatskoj sada mogu vidjeti kampanje protiv bezazlenih dječjih knjiga.

Konzervativna revolucija koja inficira hrvatsko društvo opasno podsjeća na iste procese u američkom prije nekoliko desetljeća, no još nemamo domaćeg Ronalda Regana. Karamarko mu može teško parirati, osobito kad je riječ o komunikacijskim vještinama, a nije se još ni posve odredio o tome želi li uopće biti lider takvog pokreta. Ako se pitate što žele udruge kao što su U ime obitelji, Vigilare, Laudato, GROZD, stranka Hrast i ostatak hrvatske kršćansko-fundamentalističke scene te kako to namjeravaju ostvariti, samo treba znati što su to krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih kao svoje društveno-političke ciljeve deklarirali američki evangelici te što se od toga obistinilo.

Jednako kao što su američki fundamentalisti bjesnjeli protiv liberal mainstream media, tako to čini i U ime obitelji, pa nepoćudnim novinarima čak onemogućava dolazak na press konferenciju. Spomenuta udruga je u međuvremenu pokrenula i svoj portal, online verziju američkog Fox Newsa. Dotična američka TV postaja emitira pod sloganom Fair and balanced, što u praksi podrazumijeva svakodnevne rasističke, antiženske i razne druge ispade. Činjenice se na Fox Newsu redovito prekrajaju i tumače u skladu s ideologijom, kao i na portalu narod.hr, pa odjednom 25 posto glasača, koliko je na referendumu glasalo za uvođenje katoličke definicije braka u Ustav, postaje 'većina hrvatskog naroda'. Dario Kordić je nevini svetac dok se u kolumnama muslimane naziva 'Muslićima'.

336403,337738,317357,338279
PROMIJENIMO USTAV DA BI MARKIĆ LAKŠE UŠLA U SABOR

Sustavnom medijskom manipulacijom Fox Newsa i raznolikih desničarskih radiopostaja u Americi se za dio društva stvorila paralelna stvarnost, cijepljena od znanosti i racionalnog promišljanja, u kojoj je Barack Obama 'tajni musliman', Sadam Husein odgovoran za napade na njujorške Twin Towers, a bijelci su masovne žrtve reverse racism, odnosno 'obratnog rasizma', no zato nitko ne vjeruje u klimatske promjene jer nisu najavljene u Bibliji.

U Hrvatskoj se pak stvara dojam 'terora manjine nad većinom' ako se zahtijevaju jednaka prava, dio nacije živi u uvjerenju da odavno nepostojeća Udba vlada državom, Vladi se imputiraju staljinističke metode iako Milanovićeva ekipa može samo sanjati o takvim organizacijskim sposobnostima, dok su hrvatski Srbi redom ratni zločinci i silovatelji. Pritom se onemogućava realna analiza hrvatskih problema, nego se šire teorije urote i paranoja, a pojedine društvene skupine proglašavaju petom kolonom 'stranih centara moći', čime se stvara klima za njihov odstrel kada se za to osvoji dovoljno političke moći.

Što je, uostalom, nova inicijativa Željke Markić za promjenu Ustava – koja bi njoj osobno omogućila lagan ulazak u Sabor – nego hrvatska verzija za republikance uobičajenog gerrymanderinga, tj. promjene izbornih jedinica s ciljem da u njima bude stalna većina republikanskih glasača? Predstavljanje osobnog i partikularnog interesa kao brige za naciju uobičajena je praksa američkih fundamentalista kojom se i njihove domaće verzije zasad vješto koriste, prodajući priču o 'nacionalnom biću' i 'disanju hrvatski', iako se još u osnovnoj školi uči da svi ljudi na svijetu dišu – kisik. A nacije nisu bića, nego politički konstrukti nastali kroz raznolike povijesne procese.

SVJETONAZORSKO SKRETANJE HDZ-a U DESNO

Iako su fundamentalisti u Americi konačno u defanzivi, njihov je utjecaj na društvo i dalje ogroman jer su javni diskurs pomaknuli u svojem pravcu, pa demokrati u osnovi zastupaju pozicije koje su prije tridesetak godina bile tipično republikanske dok su republikanci postali stranka onkraj razuma. Isto se događa u Hrvatskoj HDZ-ovim skretanjem u desno na svjetonazorskim pitanjima, što se primjećuje kroz istupe liječničkog konzilija Reiner-Marasović-Ćorušić koji širi netrpeljivost prema LGBT zajednici, fantazira o ograničavanju ili čak zabrani pobačaja te omalovažava ženska prava.

Očito je da društvenu inicijativu u Hrvatskoj ima klerikalna desnica, između ostaloga jer ona jedina pokazuje bilo kakvu inicijativu.

Priča o promjeni Ustava najbolji je primjer toga. Željka Markić je svojom novom inicijativom opet ponizila vladajuće koji su petljali oko Ustava pa još jednom pokazali da nemaju dovoljno političke vještine za ostvarivanje deklariranih ciljeva. GONG-ove ideje o reformi izbornog zakonodavstva UIO je hrabro preuzeo te pokazao da su oni spremni riskirati i realizirati dok GONG - čini se - zna samo (neuspješno?) lobirati. To je samo najnoviji primjeri toga koliko je hrvatska civilna scena nesposobna suprotstaviti se klerikalnom udaru na odgovarajući način.

NESPOSOBNOST LJUDSKO-PRAVAŠKIH AKTIVISTA

Pritom se da primijetiti i velika samodopadnost dugogodišnjih ljudsko-pravaških aktivista koji misle da je dovoljno kolutati očima na klerikalne manipulacije, umjesto da ih retorički i logički nadmoćno razmontiraju (nažalost, samo je jedna Marina Škrabalo). Lijevo-liberalni aktivisti okupljeni u Platformi 112, od kojih su mnogi kroz godine nažalost postali projektisti, sustavno potvrđuju organizacijsku i svaku drugu manjkavost u odnosu na svoje protivnike; uzalud se pitati kako UIO može okupiti tisuće volontera – pitanje je zašto to ne može Platforma 112. Uzalud je zgražati se s olimpijske visine nad netrpeljivošću naroda – pitanje je zašto više od dvadeset godina ljudsko-pravaškog aktivizma nije naučilo ljude što su to ljudska prava.

Dok Markić i sateliti jurišaju u tenkovima, civilna scena im se suprotstavlja s vilama, jer drugačije ne bi mogli paradirati svoju ekološku osviještenost. Ne može se na projekte koje UIO priprema uz pomoć agencija za istraživanje tržišta odgovarati veganskim menijem, koliko god se voljelo životinje. Ne može se na profesionalno osmišljene marketinške kampanje odgovarati raširenom plahtom na kojoj se napiše neka zastarjela parola. Ne može se stalno raditi propale antifa i marševe za bračnu jednakost - oni samo u javnosti dokazuju nemoć, izostanak šire podrške i ljubav prema TV kamerama. Ne može se na detaljno osmišljeni i radoholičarski klerikalni aktivizam odgovarati indolencijom i impotentnom samopravednošću. Uspjeh aktivizma mjeri se društvenom promjenom koju proizvodi, a po tom kriteriju su rezultati fenomena Markić nešto o čemu Platforma 112 može samo sanjati. Ali čak ni to ne čini, nego se tek u zatvorenim krugovima od Britanca do Kvatrića međusobno uvjerava u vlastitu moralnu superiornost. Čast izuzecima.

U osnovi je potpuno nevažno hoće li proći novi referendum UIO, jer Željka Markić je već pobijedila u hrvatskom Kulturkampfu time što se nametnula kao relevantan društveni glas. Samo što oni koji su izgubili to izgleda još ne shvaćaju. Ali bit će jasno nakon sljedećih izbora, kada HDZ-u budu trebali saveznici s klerikalne desnice da okupi saborsku većinu, pa će Markić, primjerice, preuzeti zdravstvo, a, recimo, Ladislav Ilčić Ministarstvo kulture. Tada će sve biti jasno i tada će biti kasno.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još